Plesna scena.hr

Čarobni svjetovi koji mame

Umjetnička organizacija Fronezis, Zagreb: Fragmenti, kor. Jasna Čižmek Tarbuk

• 
  
  Umjetnička organizacija Fronezis Jasne Čižmek Tarbuk i studenti Fakulteta elektrotehnike i računarstva pod mentorstvom prof. dr. sc. Svena Lončarića, upriličili su i treći zajednički umjetničko-znanstveni projekt istraživanja začudnih vizualnih pomaka koji nastaju u kombinaciji tehnologije i plesne izvedbe. Nakon prvog rada Vrata percepcije iz 2013. koji se, u konačnici, čini kao možda ipak najhrabrija i najkompleksnija koreografska struktura i koja je, uznemirujuća u potpunom zauzimanju prostora, otvorila više razina kreativne interakcije i komunikacije između tijela i slike i zvuka u prostoru, sljedeće godine je uslijedio Pokrenut prostor, smireniji u doživljaju ali iznimno zanimljiv u vizualizaciji tjelesne topline kao drugog, energetskog plesačevog tijela. A u subotu 21. studenoga 2015. premijerno su izvedeni Fragmenti.
  
  Ovaj novi, treći rad kao da se zadržao na jednom segmentu iz Vrata percepcije, onom koji je načeo atmosferu svemira, nastojeći ga produbiti i proširiti u uspostavi kontemplativnog prostora kao stanja. Publika, raspoređena u tri grupe koje s tri strane omeđuju prostor, ulazi i ostaje u prostoru treperave tame, podatne i osjetljive na tjelesni pokret. Scenografiju čine četiri zavjese od tila, dvije u pozadini i dvije sa strane, koso rezane, nasuprotne, koje daju dojam scene podijeljene na dva djela, odnosno obje plesačice imaju svaka svoj prostor djelovanja. Filipa Bavčević i Stošija Zrinski iznimno su skladne i profinjene plesačice, nježnih figura. Njihov pokret je jednostavan, apstraktan, pažljiv u impulsu i razvoju i očito utječe na sliku scene. Uvijek jedna vodi intervenciju, dok druga reagira, slijedi, improvizira na ono što se vizualno aktiviralo.
  
  Tijekom izvedbe mijenjaju se programi i grafika scene (imaginarna pomična mreža, snop točkica koji slijedi neki dio tijela, slika čovječuljka koja se kroz iskrice raspada na dijelove…) što se pojašnjava kroz interaktivni dio kada plesačice pozivaju pojedince iz publike da sami pokrenu scenu. (Od autorice Jasne Čižmek Tarbuk saznala sam da je riječ o korištenju kinekta i kamere koji su optički čitači koji prenose trenutnu sliku u računalo koje ih obradi određenim programom i u realnom vremenu dobiveni efekt prenosi kroz projektore na til.) Ipak, nesumnjiva čarolija ovog rada nije poentirana u smislu završene kazališne predstave, nego u otvorenim potencijalima igre i istraživanja. Stoga sam imala potrebu zapitati autoricu projekta što je s prve dvije, nesumnjivo uspješne predstave te kako ovakvi rijetki umjetničko znanstveni projekti mogu zaživjeti i – preživjeti? Jasna Čižmek Tarbuk mi je odgovorila putem elektronske pošte, što objavljujemo kao podršku.
  
  „Prva predstava nastala je na poticaj kompozitora i profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Vjekoslava Nježića, koji je u to vrijeme proučavao načine generiranja elektronske glazbe u odnosu na mjesta u prostoru ili smjerove kretanja plesača praćenog kinektom. Kako nas je tada ZPC udomio u svom rezidencijalnom programu, kao rezultat je nastala prva predstava Vrata percepcije koju ste mogli pogledati i na Tjednu suvremenog plesa. Predstava je imala zapaženi uspjeh, međutim kako je za izvedbu bilo potrebno barem šest projektora, kompjutera, više kamera i ostale opreme koju smo dobili na korištenje zahvaljujući prof. dr. sc. Lončariću i FER-u, a da ne spominjemo vrijeme za koordiniranje i panoramsko mapiranje prostora, bilo je teško ponovo pronaći termin koji ne bi kolidirao s ostalim aktivnostima na fakultetu.
  
  Sljedeće smo godine ponovo uz pomoć ZPC-a i Ministarstva kulture krenuli u nova istraživanja koristeći se termo kamerama što je rezultiralo predstavom Pokrenuti prostor u kojem se uz korištenje nekih vizualizacija ponajviše bavimo toplinskim impactom koji tijela ostavljaju u prostoru te se poigravamo oku nevidljivim termičkim promjenama. U toj nam se predstavi pridružio poznati pijanist i kompozitor David Gazarov te smo je ipak uspjeli nekoliko puta ponoviti jer je bila ipak manje tehnički zahtjevna od prethodne. Što će biti s Fragmentima trenutno ne znam jer je teško uskladiti ponude prostora od ZPC sa obavezama studenata FER-a. U stvari sam jako zahvalna prof. dr. sc. Svenu Lončariću što je imao sluha, želje i volje da pored svih obaveza i mase drugih projekata, koji su naravno i solidno financirani posveti svoje vrijeme i znanje plesnoj umjetnosti. Rezultat takve suradnje je postizanje čarobnih svjetova koji vas naprosto mame da ih i dalje razvijate i na njima nadalje radite.
  
  Mislim da smo se već dosad dokazali kao tim i nekako osjećam da je takav spoj umjetnosti, znanosti i tehnologije prirodan razvoj u koji vrijedi uložiti truda i vremena. Moram napomenuti da su sve interaktivne vizualizacije programirane posebno za svaku predstavu, te da je sva oprema nabavljena zahvaljujući dobroj volji profesora. Sad pokušavam pronaći način da se suradnja ne prekine, nego nastavi. Željela bih da nas ubuduće, kao trogodišnji razvojni projekt, prepoznaju Ministarstvo i svi zainteresirani za razvoj plesne umjetnosti u odnosu pokreta i multimedijalnih tehnologija, pa da možemo raditi na ostvarivanju brojnih mogućnosti koje takav pristup sa sobom nosi. Žalosno je da nas dosad nije prepoznao zagrebački Ured za kulturu, jer sve dosad izloženo i učinjeno više nego dovoljno opravdava podršku našem projektu.“ 
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 4. prosinca 2015.
  
  Fragmenti
  premijera 21. studenoga 2015.
  koreografkinja: Jasna Čižmek Tarbuk
  programi i interaktivno vizualno oblikovanje: prof. dr.sc. Sven Ločarić, glazba Vjekoslav Nježić, kostimografija Jadranka Hlupić, scenografija #scenografipustolovi
  izvode: Filipa Bavčević, Stošija Zrinski

Piše:

Maja
Đurinović