Plesna scena.hr

Konspirativno zajedništvo

Aleksandra Janeva Imfeld, Plesni centar Tala, Zagreb, No problem Production, Belgija, Pogon Jedinstvo, Zagreb: displaced, plesna predstava i koncert, kor. Tamara Curić, Aleksandra Janeva Imfeld, Larisa Navojec

• Predstava – koncert displaced prvenstveno se bavi pitanjem zašto ući u (zajedničko) plesno kretanje i kako se kretati (zajednički) ukoliko u dvoranu uđu tri su-autorice snažnih izvođačkih i autorskih osobnosti kojima je u središtu pažnje – ples. Tamara Curić, Aleksandra Janeva Imfeld i Larisa Navojec umjesto očekivanog isticanja vlastitih plesačkih individualnosti, u displaced se odlučuju uniformirati i zakriti te fokus usmjeriti na kretanje, na čistu tjelesnost i unutar toga tražiti modus zajedničke izvedbe. Ova predstava izrasla je iz metode koju Aleksandra Janeva Imfeld razvija nizom radionica i predstava, a koju duhovito, a tajnovito naziva Točkice (Dots). Tom metodom u plesački rad unosi koncentracijski zadatak kojim se kretanje usložnjava multiplikacijom pažnje i njegovim transferom na zamišljene točke unutar raznih dijelova tijela. Metoda funkcionira kao alat kojim će kretanje izbjeći uobičajenu organizaciju, emociju, ritam i slijed, a time se presložiti na neočekivan i uvijek nov način. U displaced, razrada ove metode osnovna je linija, a raznoliki podzadaci i načini na koje izvođačice rješavaju te zadatke, uz razigranu dramaturgiju prostora i razne suodnose, čine strukturu predstave.
  
  Prostor izvedbe organiziran je s nekoliko otoka stolaca i manjih tribina oko kojih i unutar kojih se događa izvedba. Četiri točke koje čine simetriju u prostoru pultovi su za glazbenike, a to su Marin Živković, Vedran Peternel, Igor Pavlica i hrwo E. Dominantan segment predstave kostimografija je Silvija Vujičića, snažnog crno-bijelog dizajna, kojom plesačice izmiču prepoznatljivom izgledu i postaju bića bez identiteta, čija pojava budi brojne asocijacije – od likova nastalih kompjutorskom animacijom, preko nekih post-humanih ratnika-svećenika ili hip-hop-grafiti gerilkinja. Crno-bijeli dizajn pojavljuje se i na zidu, tako da se tijela plesačica povremeno stapaju sa snažnim vizualom, proizvodeći iluziju nestanka tijela i ponovnog otjelovljenja.
  
  Glazbeno-zvučni segment također je upečatljiv, a autorice već naslovom ističu da je displaced i koncert, ukazujući na autonomiju glazbenog dijela. Primjećuju se dva glazbena principa – jedan je linija koju nosi DJ hrwo E koji prati dinamiku kretanja plesačica, puni prostor plesnim ritmom i povremenim citatima koji daju dozu duhovitosti i opuštanja. Drugu liniju čine improvizacije Pavlice i Živkovića kao i zvučne intervencije Peternela kojima kreiraju. Treći, markantni, mada jedva primjetan znak vezan uz zvuk, jest taj da u prvom dijelu predstave plesačice nose slušalice te je njihov zvučni prostor publici nepoznat, a time stvaraju specifičnu koncentraciju i dojam ne-pripadnosti trenutku i mjestu izvedbe.
  
  Tijek predstave niz je strukturiranih improvizacija koje se događaju po cijelom prostoru. U Pogonu Jedinstvo (15. i 16. studenoga) uz brojnu publiku, igranje na širokom prostoru i doslovno razmještanja izvedbe, dovelo je do razrjeđivanje odnosa među plesačicama i prilično otežalo praćenje principa rada tijela. Izvedba u Karlovcu 20. studenoga (Karlovac Dance Festival), smještena na sceni Zorin doma, donijela je blisku vezu s publikom i glazbenicima, snažniji doživljaj fizikaliteta i sinergije izvođača. Gledateljska potraga za logikom razmještenosti tako se mogla usmjeriti na izvođačke mikro-razine, na stalno pomicanje zadataka kojima je središe (ili vrhunac) uvijek zaobiđen ili na igru glazbenih linija, njihovo nadovezivanje i razilaženje.
  
  Neobičan, koncentriran, limitiran pokret koji je duhovit u prihvaćanju mogućnosti vlastitog neuspjeha, Tamara Curić, Aleksandra Janeva Imfeld i Larisa Navojec izlažu kao živu platformu koja, iako čvrste strukture, izgleda da može imati razne varijacije ovisno o prostoru izvedbe i kontekstu. displaced tako djeluje kao predstava eksperimenta i otvorenih solucija. Podlinija predstave je povezanost i blizak odnos plesačica, koji one otkrivaju skidajući kapuljače, došaptavajući zadatke, povremeno prelazeći u privatni kod ponašanja. Od prvog, gotovo militantnog zajedničkog ulaza, plesačice postaju sve osobnije i ljudskije. Na isti način grade i vezu s publikom, koja na kraju kulminira pozivanjem publike da im se pridruži u plesu. U samom se finalu, još jednom, izmješta formalni protokol predstave. 
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 17. prosinca 2015.

Piše:

Iva Nerina
Sibila