Plesna scena.hr

Svemir u svemiru

Masa Dance Company, Zagreb: Ona / Her, autori Aleksandra Mišić, Žak Valenta, Bojan Gagić

• 
  
  Jednostavan, kratak naslov plesnog sola Aleksandre Mišić kao da se nekako naslanja i nastavlja na predstavu Ti Mišić i Ognjena Vučinića; duet koji (osim što je nagrađen Grand prixom na Međunarodnom festivalu u Alžiru) je otvorio novu, višu, zreliju razinu scenskog, kazališnog prisustva tih sjajnih plesača. U predstavi Ona / Her Aleksandra Mišić briljantno nastavlja sama, barem u smislu scenske izloženosti (solo je ostvaren u suradnji s Žakom Valentom i Bojanom Gagićem) sublimirajući umjetničinu / umjetnikovu misao, emociju, vokaciju, stav i – medij koji je mali svemir unutar propusne opne kože. Predstava počinje u mraku i uopće cijelo vrijeme pulsira unutar te dvije dimenzije: svjetla koje probija mrak i mraka koji prigušuje i nadvladava svjetlo. I u tom smislu je Bojan Gagić ne samo jedan od autora i oblikovatelj svjetla, nego i opipljivi scenski partner plesačice.
  
  U početku je (uvijek) bila tama unutar koje se bojažljivo pojavljuje i jača mali krug svjetla, u dubini lijevo otkrivajući plesačicu u bijelom kostimu (majica i hlače), uspravnu i meditativnu. Ona se polako, ritualno pokreće, otvara prema vertikali i onda naglo zatvara te tako u kontrastu dugih, sporih, klizećih pokreta i brzih kontrakcija izvodi svoj obred.
  
  Drugi dio je u punom svjetlu, počinje naglim prodiranjem naprijed u prostor. Nakon šumovitog, nejasnog zvuka u prvom dijelu, sada je zvuk pokretački, ritmičan, a plesačica puna energije osvaja prostor, isprobava memoriju i tehničke sposobnosti tijela kroz obrasce i sekvence kretanja. Ona je brza, elastična, precizna. Sljedeća očita intervencija pripada glazbi koja prelazi u žensku opernu ariju unutar koje se na neki način pravilno javlja organski krik. Postaje sve mračnije i na kraju scena tone u mrak u kojem mekani, topli ženski glas izgovara riječi u random ili asocijativnom nizu: shadow, wall, future... emotion, time, art... food, selfish mother, child…  blood, space.
  
  Pažnju preuzima svjetlo koje polako otkriva siluetu na podu koja se lagano proteže, isteže i skuplja, nježno i meko okreće i pokreće kroz prostor koji je prožet šumom (vode, mora?), da bi to kretanje po podu najednom dobilo jasnu ideju, direktan smjer puzanja prema naprijed, rubu scene, odlučno i sa žudnjom utopljenika. Ponovno pada mrak, plesačica se povlači u dubinu, skida majicu (ostaje u crnom topiću i bijelim hlačama, ima crni ukras u kosi, i ako se ne varam jedina boja u predstavi su sada crveno našminkane usne), šetkajući se priprema za ulet u jaki snop svjetla naprijed na sredini scene u jednu atraktivnu, džezersku, pokazivačku i zavodničku („to be with you!“ – kaže refren) i savršeno izvedenu točku moćnog, izrađenog, muški mišićavog tijela i strasno napete kože – tijela koje je mučno istesana, izrađena umjetnina – ali za razliku od likovne plastike ova je živi, dišući, krhki, prolazni organizam, uhvaćeni trenutak svjetlosti i izgaranje energije; potom Ona zastaje, povlači se u sebe, ispražnjena, nemoćna u krugu svjetla koje blijedi. Tijelo se izvlači iz svjetla unazad, usisano, upijeno mrakom i čujemo daljnji niz riječi: sexism... fragile… flow… love.
  
  Završna scena otvara prekrasan, svemirski prostor tame ispresijecane zrakama svjetla koje čine svojevrsni labirint kroz koji se lagano kreće, pliva, pluta silueta plesačice izazivajući prolaskom kroz zrake prigušeno, zvjezdasto titranje svjetla. I ako već u tom nedokučivom prostorno-vremenskom bivanju ne nastaje tako lako novo sazviježđe, na kraju je sigurno barem jedna zvijezda više.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. prosinca 2015.

Piše:

Maja
Đurinović