Oduvijek sam znala da želim plesati

Intervju: Ludmila Naranđa-Sertić, baletna umjetnica – Generacija pedesetih (2)

  • Ludmila Naranđa Potpuno drugačiji početak od Ivice Sertića imala je njegova supruga Ludmila Naranđa (rođena 1936. u Zagrebu). Iako, kao osoba vrlo samozatajna, već samim opsegom otplesanih uloga, a pogotovo svojom scenskom dugovječnošću zaslužila je puno više javnog prostora od onoga kojeg ima u domovini. Otplesavši gotovo sve uloge koje, kako i sama kaže „balerina može poželjeti“, Ludmila je uspješno zaokružila svoju plesačku karijeru. Tijekom cijele karijere plesala je i u svim Ivičinim baletima i bila njegova muza kroz godine i godine njihovog zajedničkog umjetničkog djelovanja. Boraveći uspješno na sceni do svoje šezdesete godine maksimalno je iskoristila svoje scensko trajanje te se upisala na listu onih kojima je uspjelo pokazati kako balerine imaju što za reći i u zrelim godinama. I iako sam za Ludmilu čula već ranije i jednom je prilikom i osobno upoznala, njezinu umjetničku dimenziju spoznala sam tek gledajući video snimke koje mi je ljubazno ustupio bračni par Sertić. Vitka balerina prekrasnih linija, emotivnog nastupa i precizne tehnike, balerina koja je vrsna partnerica i u najtežim podrškama, potaknula je moje divljenje i najdublje poštovanje spram predane požrtvovnosti koja se otvorila pred mojim očima.

    I dok je Ivica u balet došao gotovo slučajno i ubrzanim kursom, Vi ste svoj put započeli odmah se upisujući u povijest kao jedna od djevojaka iz prve generacije primljene u novootvorenu zagrebačku Školu za klasični balet.

    Nisam nikada imala dvojbi oko izbora svog zanimanja. Oduvijek sam znala da želim plesati. Nakon što je završio Drugi svjetski rat vidjela sam plakat na kojem je pisalo da se otvara baletna škola i da se pozivaju svi zainteresirani (i dječaci i djevojčice) da se prijave na audiciju. Bez da sam bilo što rekla roditeljima otišla sam na audiciju u Sokol. Gospođa Ana Roje je bila u komisiji, bilo je jako puno djece i ja sam došla. Bilo je to 1947. godine, znači imala sam jedanaest godina. Testirali su naše predispozicije na štapu i zatim su nam rekli da malo improviziramo. Ja sam bila sramežljiva, stajala sam odostraga, svi su nešto tamo hopsali i onda sam si sama rekla: „Mila, ako se sada ne pokreneš, nikada nećeš biti balerina.“ Tako je audicija prošla i nakon nekog vremena pročitala sam da sam primljena. U prvoj generaciji, zajedno sa mnom, primljene su još i Višnja Hrbud i Irena Milovan.

    Ludmila Naranđa kao Julija u baletu Romeo i Julija Sergeja ProkofjevaPrvo smo vježbali u Ilici 48 gdje je s nama radila Ana Roje. Učila nas je pozicije i prve korake. Nakon toga, otvorila se škola na Gornjem gradu i tamo smo nastavile vježbati. U to je vrijeme baletno školovanje trajalo šest godina. Imali smo klavir, povijest umjetnosti, folklor koji smo svi jako voljeli... Moram reći da sam vrlo zahvalna Školi koja nam je dala opću naobrazbu. Učili smo o glazbi, svirali klavir iako u to vrijeme nitko od nas nije imao klavir kod kuće pa smo morali vježbati u školi. Kasnije su mi roditelji kupili klavir kada su uvidjeli da ja stvarno mislim ozbiljno. U mojoj obitelji nije bilo umjetnika. Moj tata nije poznavao teatar i to mu je bilo nešto strano. Mama je bila drukčija, znala je nešto više o kazalištu, ali to je bio poziv koji je za nju bio posve apstraktan. Ona je željela da postanem apotekarica jer je to „čisti posao“. Međutim, nije bilo šanse da promijenim svoju odluku. Ne znam zašto, ali ja sam se jednostavno morala baviti baletom.

    Osim Ane Roje predavali su nam gđa. Ignjatović, a zatim i gđa. Šembera. Nju smo jako voljeli i svi smo plakali kad je odlazila. Zatim nam je predavao gospodin Jovanović i on nas je pripremao za audiciju u kazalištu. Dakle, osim Višnje, Irene i mene bile su tu još neke vrlo lijepe djevojke, ali nisu izdržale školovanje do kraja jer im je bilo preteško. Nama trima, naprotiv, ništa nije bilo teško, uvijek smo mogle vježbati više. Naravno, paralelno sam išla i u gimnaziju koju sam također završila.

    Citiram iz domaćih i brojnih stranih kritika: „Kao zvijezda večeri nametnula se Ludmila Naranđa u ulozi Swanilde i to odmah na početku baleta sjajno izvedenom varijacijom. Tanka dugonoga balerina iz Zagreba pokazala je do perfekcionizma razvijenu klasičnu tehniku te je odlično donijela ulogu.“ „Ludmila Naranđa kao Sotonina zaručnica Archisposa predstavila se u hladnoj briljantnosti. Njezina umjetnost je vođena intelektom i kao takva djeluje kao đavolica s doktorskom titulom.” „Ludmila Naranđa je neobično nadahnuta Julija. U nevjerojatnoj lakoći ona lebdi kroz prostor. Govor njezinih ruku i tijela predstavljaju gotovo idealnu interpretaciju te uloge.“ O svojim umjetničkim odabirima u jednom od rijetkih intervjua rekli ste: „Često sam plesala i ono što nije odgovaralo mome srcu i želji. Uvijek sam naime, htjela raditi nešto lijepo i romantično.“

    Ludmila Naranđa (Swanilda) i Marijan Jagušt (Franz) u baletu Coppélia Léa DelibesaBila sam balerina koja je rado plesala romantične uloge, međutim možda sam ipak bila bolja u ulogama s karakterom. Interpretativno gledano, ako uspoređujete Bijelog i Crnog labuda, ja bih bila bolji Crni, vjerojatno zbog temperamenta. Međutim, više sam željela plesati Bijelog labuda. Labuđe jezero je bio prvi veliki balet koji sam plesala u Wuppertalu. Bila je to predstava koreografa Alana Cartera koji je surađivao s Ivicom. Jako sam voljela i Romea i Juliju pogotovo zato što je tu koreografija malo slobodnija i ne moraš vrtjeti fouette kao u Labuđem jezeru. Jako sam voljela Coppeliu, Trnoružica me nažalost mimoišla zato što sam ozlijedila nogu, ali plesala sam zato Vilu jorgovana što je isto bilo vrlo teško. To su sve bile glavne uloge koje sam vrlo rado plesala, ali Ivica je često govorio da sam bila bolja u onim manjim baletima.

    Plesala sam u svim Ivičinim baletima, nije me htio pustiti na miru! Posebno pamtim ulogu u Ivičinom baletu Proljeće, ljeto, jesen... u kojem sam plesala Jesen. Radilo se o starijoj balerini, koja razočarana životom i suprugovom nevjerom mašta o mladosti, oblači svoj baletni tu-tu i pleše. U koreografiji je bilo puno poveznica i asocijacija na Umirućeg labuda i ona na kraju zaista umire. Moram reći da sam se osobno, na neki način i protivila toj ulozi i tom baletu, ali publika je bila oduševljena i svaku predstavu ispraćala ovacijama. Toliko su pljeskali da smo i mi bili začuđeni.

    U jednom razgovoru izjavili ste: „Nepravda naše profesije je što su karijere kratke. Već između tridesete i četrdesete godine prođete zenit i rijetki su oni kojima uspije produljiti plesno trajanje. Ponosna sam što sam u svojoj profesiji doživjela mirovinu radeći do svoje šezdesete godine.“ Zanimljivi su podaci da ste premijeru baleta Don Quijote u kojem ste plesali Quitri, tehnički i tjelesno iznimno zahtjevnu glavnu ulogu, otplesali 1980. u četrdeset petoj godini i za nju dobili i izvrsne kritike dok je Vaša posljednja velika uloga bila Pepeljuga u istoimenom baletu koju ste otplesali s navršenih pedeset godina života! To Vas svrstava među rijetke umjetnice koje su uspješno produljile svoj scenski vijek.

    Mogu reći da sam u Joossovom baletu Zeleni stol igrala Partizanku sa navršenih šezdeset godina. To je bila divna suradnja na kraju karijere. Prvo sam u tom baletu igrala Partizanku, a zatim Majku. Bilo je to u Gärtnerplatz Theatru u Münchenu. Rad na toj predstavi bio je jednako precizan i zahtjevan kao i rad s Mlakarovima. Tu naprosto nisi smio promijeniti ni jedan korak. Balet smo pripremali sa Annom Markard, Joossovom kćerkom, koja je zadužena za čuvanje autentičnosti Joossovih djela nakon njegove smrti. Zanimljivo je da je i kasnije morala, ne samo odobriti svaku promjenu u podjeli nego i osobno prekontrolirati da je sve uvježbano onako kako treba biti.
    Ludmila Naranđa i Marijan Jagušt na praizvedbi baleta Concerto Bernda Aloisa Zimmermanna
    Pred kraj karijere počinjete se baviti pedagoškim radom i dalje plešući manje uloge...

    Nakon završetka plesačke karijere počela sam se baviti i pedagoškim radom. Držala sam vježbe u baletu Gärtnerplatz Theatera i bila baletni majstor, a uz to sam još plesala neke male uloge u nekim predstavama. Voljela sam to vrijeme – još uvijek si na sceni, a bez ikakvog stresa. Tu si, na sceni, osjećaš onaj specifičan miris. Još kao djevojčicu zarazio me taj miris kazališta, miris šminke... i danas ga u kazalištu još uvijek osjećam i znam da je to mjesto na kojem želim biti. Prijelaz iz plesačke u pedagošku profesiju kod mene je prošao bez problema. Plesala sam zaista dugo i otplesala sam sve uloge koje si balerina može poželjeti tako da je moje srce bilo na mjestu. Nakon što sam se počela baviti pedagoškim radom, to za mene nije bilo idealno, ali sam na taj način došla do penzije. Smatram to svojim osobnim uspjehom da sam, baveći se baletom došla do kraja prošavši cijeli put.

    © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 4. siječnja 2016..

Piše:

Mihaela
Devald

kritike i eseji