Zabaviti publiku

Intervju: Ivica Sertić, baletni umjetnik – Generacija pedesetih (4)

  • Iv ica Sertić vodi probu baleta Coppelia u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1994.

    Tajna uspjeha generacije pedesetih donekle leži i u činjenici da su si sami plesači međusobno pomagali i da su često za svoje suradnike zvali umjetnike s ovih prostora i na taj način omogućili i drugim plesačima iz domovine da odu u inozemstvo i tamo uspiju...

    Prvi angažman kao koreograf i šef baleta imao sam u Heidelbergu. Tamošnji intendant (koji je vidio moju koreografiju izvedenu u Berlinu) dao mi je odriješene ruke što mi je i odgovaralo. Problem je međutim bio u tome što u tim malim kazalištima imate dvanaest premijera na godinu. Od toga su dvije do tri opere u kojima uvijek ima baleta, tri operete u kojima također ima puno baleta, dva mjuzikla i dva baleta. Možete si zamisliti koliko je to posla! Dakle, bilo je izuzetno teško, ali je ujedno to bila i prava škola iz koje sam zaista puno naučio o svim segmentima rada u kazalištu - i kako se vodi teatar i kako sve to funkcionira. Redovito sam držao i vježbe, bez obzira na to što sam morao stalno koreografirati. Međutim, onda mi je ipak bilo malo previše svega pa sam pozvao Marjana Jagušta, plesača iz Zagreba koji je u to vrijeme bio angažiran u Beogradu. Budući da sam u svojoj kompaniji trebao jednog solista, pozvao sam ga da dođe. S vremenom se pokazalo da je on vrlo marljiv, odličan plesač, ali i potkovan u pedagogiji i od tada do penzije smo stalno surađivali. Često mi je bio i asistent i baletni majstor, ponekad je i koreografirao, bio je moj zamjenik... Tako je nekako započeo naš zajednički put.

    Sonja Kastl (Swanilda) i Ivica Sertić (Coppélius); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Léo Delibes, Coppélia, kor. Margarita Froman, 1951.„Današnjom domaćom baletnom scenom dominiraju klasična djela, dok sam ja otvoreniji prema suvremenim autorima koji idu u korak s vremenom i sluhom moderne publike.“ – rekli ste u svom intervjuu za jedan hrvatski tjednik u studenom 2011. godine. Taj citat je zanimljiv zato što je cjelokupna Vaša umjetnička praksa zaista pokazala da ste vjerni kombinaciji klasičnog i suvremenog baletnog jezika i da je upravo na taj način promišljate repertoar u mnogim kazalištima u kojima ste djelovali kao ravnatelj i koreograf...

    Uvijek neki intendant nekog drugog kazališta dođe gledati predstavu, zanima ih što se u susjedstvu radi! Nakon Heidelberga smo krenuli dalje. Otišli smo 1964. u Lübeck, a zatim 1965. u Wuppertal. U Wuppertalu, o kojem tada baš nisam puno znao, ostao sam ugodno iznenađen. Imali su naime, veće kazalište, pozornicu i repertoar, orkestar i mogućnosti nego zagrebačko kazalište. Tu mi je intendant isto dao otvorene ruke. Moram reći kako Njemačka nema tradiciju klasičnog baleta. Oni njeguju taj tzv. tanztheater, odnosno baštinu Kurta Joossa, Mary Wigman, a kasnije i Pine Bausch. Uglavnom, klasike nije bilo, tek tu i tamo. Tako da je moja prva ideja bila da postavimo klasiku i tako privučemo publiku. Zato sam na repertoar postavio Labuđe jezero, Trnoružicu, Pepeljugu, Coppeliu... Uglavnom, sve klasične naslove. Sve smo to mogli napraviti jer su mogućnosti stvarno bile velike. Ansambl je bio dovoljno velik, a po potrebi mogao sam angažirati i dodatne plesače. Međutim, između tih naslova uvijek bih podvalio neku praizvedbu i pokušao bih napraviti nešto novo. Moram reći da sam kroz karijeru napravio jako puno praizvedbi. Od osamdeset baleta koje sam napravio dvadesetak su bile praizvedbe i to s modernim i avangardnim njemačkim skladateljima s kojima sam često imao priliku raditi. To mi je osobno bilo jako zanimljivo. U Wuppertalu smo proveli sedam godina i to je bilo jako plodno razdoblje.

    *****

    Godine 1973. Ivica Sertić postaje direktor baleta Staatstheater am Gärtnerplatz u Münchenu, a Ludmila primabalerina u istom kazalištu. U jednom intervjuu njemačkim novinama, danom povodom premijere baleta Abraxas, Sertić govori o svom radu i situaciji u Gärtnerplatz Theatreru u kojem je baletni ansambl razapet između repertoarnih zahtjeva u operi, opereti i baletu te se on kao ravnatelj vječno bori s premalim brojem plesača potrebnim za ostvarivanje tako zahtjevnog programa. Važno je napomenuti kako u Münchenu, u to vrijeme, kao i danas, paralelno djeluju dva baletna ansambla. To su državni baletni ansambl – Bayerische Staatsoper i gradski balet – Staatstheater am Gärtnerplatz u kojem ravnateljsku palicu preuzima Sertić. U spomenutom intervjuu Sertić objašnjava i na koji način vidi suživot ta dva ansambla koji čak niti svojim adresama nisu jako udaljeni. Na pitanje kako mu je djelovati u sjeni Velikog brata Sertić odgovara kako on ta dva ansambla ne vidi kao konkurenciju nego kao nadogradnju zato što Theater am Gärtnerplatz ima svoju publiku i drukčiji repertoar od Bayeriche Staatsoper te publika tako ima mogućnost izbora... Upravo potraga za drukčijim repertoarom i pronalaženjem vlastitog prostora na minhenskoj kulturnoj sceni ponukala ga je da u program uvrsti kontroverzni balet Abraxas Wernera Egka. U spomenutom razgovoru ističe se kako je riječ o djelu koje je na svojoj praizvedbi, trideset jednu godinu prije Sertićeve koreografije, izazvalo skandal i veliko zgražanje publike zbog eksplicitnosti i erotiziranosti pojedinih scena te je predstava ubrzo nakon premijere bila zabranjena. Bez obzira na navedene činjenice i kontroverze oko naslova, Sertić objašnjava svoj izbor Abraxasa upravo željom da pokaže nešto novo, privuče publiku i ponovno napravi odmak od repertoara Bayerische Staatsopere. Tako on već mnogo puta obrađenu temu Fausta prikazuje na nov, moderniji način, a djelo će sam okarakterizirati više kao Theaterstück nego kao baletnu predstavu. Posebnu pozornost obraća na činjenicu da se publika danas, trideset jednu godinu nakon praizvedbe, promijenila i da može na drugačiji način prihvatiti sve kontroverze Abraxasa. Također, Sertić je uvjeren kako se spomenuta tematika upravo baletnim jezikom može najbolje obraditi i umjetnički izraziti.

    *****

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Léo Delibes, Coppélia, kor. i red. Ivica Sertić, premijera 3. prosinca 1994.

    Promišljanjem tog drukčijeg repertoara u Münchenu ste naišli na odobravanje i publike i kritike te ste za svoj rad više puta nagrađivani.

    U tom prekrasnom gradskom kazalištu Ludmila i ja proveli smo slijedećih trinaest godina. Ja trinaest, a Ludmila petnaest jer sam ja ranije otišao u mirovinu 1985. godine. Tamo sam također radio puno klasičnih baleta, ali i avangardu što su jako dobro prihvatile i publika i kritika. Za dvije predstave dobio sam tzv. nagradu tiska za najbolju predstavu u sezoni (Piknik i Coppelia).

    Humor je jedna od glavnih i najupečatljivijih karakteristika Vaših baleta. U baletima poput Coppelije postavljene na sceni HNK-a u Zagrebu, komičnim scenama pridana je posebna pažnja i razrađene su odmjereno i s dozom finog humora. Međutim, čak i Vaši dramski baleti poput Nagradom hrvatskog glumišta ovjenčanog Doma Bernarde Albe, nose u sebi neku osobitu crnohumornu notu koja cijelom djelu daje zanimljiv odmak i čini ga posebnim. Očigledno je da je humor Vaš životni stil jednako kao i umjetnička preokupacija.

    Piknik mi je bio osobito zanimljiva predstava za koju sam u Münchenu 1980. dobio nagradu za najbolju predstavu u sezoni. Ta predstava je posebna zato što u baletnom repertoaru ustvari ima jako malo komedija, tako da je meni palo na pamet da napravim nekaj smešnoga! Koristio sam Schubertovu glazbu i odlučio sam se za dvije obitelji koje su potpuno različite. Jedna je bogata, a druga nekako više umjetnička i svaki imaju po dvoje djece, dakle imate osam persona. Napeta situacija nastane oko toga što na pikniku obje obitelji odaberu isto mjesto na kojem se žele smjestiti. Također parovi se na neki način miješaju (umjetnik se zagleda u bogataševu ženu i obrnuto). U toj komediji zabune, uz puno plesa i dobru glazbu, padne kiša. Onaj jedan izvadi veliki kišobran pod koji se svi zajedno smjeste i sve se nekako sretno završi. S tom predstavom smo imali veliki uspjeh i jako mi je žao da ju nisam uspio postaviti u Zagrebu. To bi bila zaista lijepa ostavština. Međutim, nekako nije došlo do toga. Također jedno od djela koje mi je posebno drago i zanimljivo bilo je Madrac. Jako mi je žao da ne mogu naći tu snimku! Bio je to jedan kratki komični balet, napravljen na elektronsku glazbu i izuzetno uspješan. Imao je izuzetan prijem kod publike zato što je bio smiješan, a i neobično su plesali!

    © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 6. siječnja 2016..

Piše:

Mihaela
Devald

kritike i eseji