Tema novog dvobroja časopisa Kretanja su iskustva, misli i riječi onih koji jesu stvarni temelj plesa – plesača i plesačica suvremene hrvatske plesne scene, onih koji, riječima urednice „djeluju, tjeluju i misle pokret na hrvatskoj plesnoj sceni, a svakome razgovoru prethodi tekst o aktualnoj predstavi u kojoj plešu, da bi se ocrtao stvaralački kontekst u koji su recentno uronjeni“. Plesačice i plesači hrvatske plesne scene dobili su priliku reći što oni misle o predstavi u kojoj su upravo nastupali, o hrvatskoj plesnoj sceni, plesnim tehnikama, izvođačkoj praksi i brojnim drugim temama, a uz to razotkriti niz zanimljivih detalja iz osobnog plesnog i životnog iskustva. Intervjuirani su Branko Banković, Zrinka Lukčec Kiko, Ana-Marija Bogdanović, Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić, Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Ina Sladić, Lana Hosni te Edina Pličanić. A razgovore su osmislili, vodili i napisali tekstove o predstavama: Iva Nerina Sibila, Vedrana Klepica, Mira Muhoberec, Maja Đurinović, Ivana Slunjski, Nataša Govedić, Dejan Košćak, Jelena Mihelčić i Katja Šimunić.
Glavna urednica ovog dvobroja, plesna umjetnica, teoretičarka plesa, dramaturginja i spisateljica Katja Šimunić s pomnjom je oblikovala sadržaj: u cijelom se časopisu osjeća pažnja i prema plesačima i prema kolegama, autorima tekstova, koje predstavlja biografskom crticom, čime diskretno uspostavlja relaciju ravnopravnosti i dijaloga među „umjetnicima svog posla“ namjesto tek novinarske forme intervjua. Novost je i odluka da se ovaj dvobroj časopisa tiska kao dvojezičan. Tako nakon svakog od devet dijelova slijedi isti tekst u engleskom prijevodu. Repetitivnost pridonosi razumijevanju rečenog, pružajući drukčiji uvid i okus u ustima pri čitanju prijevoda koji nam često osvijetli nove dijelove napisanog. Prevodioci su Lidija Zoldoš, Vinko Zgaga, Dubravka Petrović i Jasenka Zajec.
Devet intervjua
Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica, razgovarala je s Brankom Bankovićem, plesačem suvremenog plesa sa trideset godina dugom profesionalnom karijerom. Intervju je to koji asocira na ronjenje na dah: gustoća poniranja u vlastitu prošlost duboka je i nabijena emocijama, a događaji su isprepleteni u duple spirale. Kontekst kroz koji Iva Nerina Sibila prilazi Branku Bankoviću, Pokretač je Aleksandre Janeve Imfeld i Studija za suvremeni ples iz Zagreba, premijerno izvedena na 31. Tjednu suvremenog plesa 2014. Iva Nerina Sibila piše ritmično, snažno i u sridu, skenirajući predstavu, ideju, izvođače i koreografkinju. Način pisanja odaje upravo onu oštricu koju je prepoznala u predstavi: „promišljeni autorski anarhizam“ Aleksandre Janeve Imfeld, kojeg autorica teksta očito prigrljuje. Na isti način sama predstava prigrljuje „otvorene i kristalno jasne potencijale kolektivnog autorstva kao i sve rizike koje takav rad nosi u sebi“. U prigrljaju pak Ive Nerine Sibile Branko Banković uspio je do kraja intervjua dovoljno opustiti tijelo za duboki zaron i ispričati uzbudljivu i iskrenu priču. Opisao je strast koju osjeća za cijeli proces (pripreme, uvježbavanja i produkcije) rada na predstavi. Njegova rečenica: „Mi smo odgovorni za svoju umjetnost.“, podsjeća na dragu rečenicu iz Malog Princa „Mi smo odgovorni za one koje volimo“.
Vedrana Klepica, dramaturginja i autorica tekstova za izvedbe, razgovarala je sa Zrinkom Lukčec Kiko, plesačicom suvremenog plesa s dvadeset godina profesionalne karijere. Vedrana Klepica promatra predstavu Sola kroz su-autorstvo Renate Karole Gatice i Zrinke Lukčec Kiko te sugerira da se predstava treba interpretirati kao ona „na granici plesa i dramske predstave“. Prateći i prepričavajući dramaturšku liniju predstave Sola, nižu se i nabrajaju detalji koje povezuje jedino glavna tema predstave – kič. Možda bi uz sjajnu dramaturšku interpretaciju predstave trebalo zahvatiti i u diskurs teorije umjetnosti koja se na brojne načine bavi problematikom kiča i to ne samo u umjetnosti. Plesač je, ističe autorica, svojim tijelom, instrumentarij, izvođač-proizvođač „snažnog emotivnog dojma na sebe i na publiku“. Taj snažni emotivni dojam čini se da nije propulzivno djelovao na autoricu pa se nedostatak istog osjeća i u intervjuu. Dokumentarističko izlaganje podataka, kako o predstavi tako i o životopisu Zrinke Lukčec Kiko, ostavlja pomalo suh dojam. Ipak, saznajemo mnogo upravo zahvaljujući prostoru koji je plesačica dobila takvim distanciranim vođenjem intervjua. Zrinka Lukčec Kiko je slobodno vodila misaonu nit i uobličila u riječi svoje plesno iskustvo i svoju potrebu za kretanjem: „Tijelo kao da kretanjem stvara ovisnost, neki hormon sreće. I imaš potrebu kretati se. Jer je tijelo sretno. I onda uvijek imaš želju obnavljati taj hormon sreće i živjeti ga dalje.“
Iznimna osobnost i bard hrvatske dramaturgije i kroatistike, Mira Muhoberac, razgovarala je s Ana-Mariom Bogdanović, plesačicom i koreografkinjom, pravnicom i dočasnicom. Autorica teksta uspjela je uriječiti duboku emocionalnost i misaonost te samozatajne i skromne plesne umjetnice. Osvrtom na predstavu U prostoru bez, koja je zadnji dio trilogije autorskog dvojca Ana-Marie Bogdanović i Marine Petković Liker, autorica se o prva dva dijela trilogije Udar i Tijelo bez, referira na kritike koje su objavile Iva Nerina Sibila i Maja Đurinović. Razotkrivanjem zadnje predstave kao „kraja rečenice“ Udar tijela u prostor bez, započinje briljanta analiza cijelog procesa iz perspektive lingvističke semantike. Urječenje tišine i poezija prisutni su u dijalogu koji vode Mira Muhoberec i Ana-Maria Bogdanović. Čitamo ga kao šapat, prisluškujemo. Životna priča Ana-Marie Bogdanović u fragmentima koji puno govore – disciplina plesača, disciplina u HV-u, jasni uvid u domaću i inozemnu plesnu scenu. Umjetnica koja nas poziva na „komasaciju“ razmrvljene plesne scene, na umrežavanje pod kapom promišljene strategije plesne umjetnosti. Poetične crno-bijele fotografije usporedno otkrivaju profinjenu i tihu gestu. Intervju tako govori o multi-dimenzionalnosti veze između plesa i života, pedagoškog rada i cijelo-životnog učenja, javnog prostora i intime.
Maja Đurinović, plesna umjetnica i pedagoginja, pionirka plesnog izdavaštva, istraživačica i spisateljica nepresušne znatiželje razgovara s Aleksandrom Mišić i Ognjenom Vučinićem, briljantnim plesačima suvremenog plesa, dugogodišnjim članovima Zagrebačkog plesnog ansambla. Aleksandru Mišić i Ognjena Vučinića doživljavamo kao Ginger Rogers i Freda Astera našeg suvremenog plesnog izričaja. Prijatelji iz djetinjstva, piše autorica u tekstu Plesna nadigravanja, „Mišić i Vučinić dobro se poznaju i razumiju i zapravo kao velika djeca samo nastavljaju davno započetu igru“. Dinamična pitanja su poput igre asocijacija, znatiželjna zavirivanja u back-stage, u pozadinu rada na predstavi Ti u produkciji Masa Dance Company (čitaj: Aleksandra i Ognjen), a brza protupitanja i ludičnost ovog intervjua nisu jedina zanimljivost: autorica odlično uspijeva u pitanjima upisati cijeli osvrt na predstavu s obzirom da je to jedina sekvenca časopisa u kojoj osvrt ne prethodi intervjuu, nego je sadržan u njemu. Odgovori Aleksandre Mišić i Ognjena Vučinića podjednako su dinamični, duhoviti i pronicavi. Odgovarajući pričaju jedan o drugom, nadopunjuju se, postajući sve opušteniji i razigraniji. Do kraja teksta hvata nas vrtoglavica jer smo uhvaćeni u kolo bujice slika o momentima puknuća iz jednog (ne dva) života preklopljena plesom.
Ivana Slunjski, nezavisna kritičarka i teoretičarka izvedbenih umjetnosti, vrlo profilirano i stručno, profesionalno i znalački predstavlja Silviu Marchig, balerinu i plesačicu suvremenog plesa, autoricu i pedagoginju. Izvedba Silvie Marchig Dokle god smo zajedno (fragment projekta 15 godina Trafika) u sklopu projekta Četverorukost iz 2014, povod je briljantnom eseju o formi autorskog sola. Upravo tom temom autorica i započinje razgovor sa Silviom Marchig. Ivana Slunjski vodi esej tako da umjetnici koja smatra da ne zna „raditi sama sa sobom“ i da su joj za kreaciju nužni drugi i relacije, naposljetku ukazuje da upravo u Dokle god smo zajedno, poput svoje daleke sestre po plesu Isidore Duncan, ipak pleše solo. Za Silviu Marchig ples kojim se bavi autorska je praksa, prije nego koreografska. Izvođač je ujedno i autor na sceni, ostalo je suradnja, relacija sa suplesačima, suradnicima kao svjedocima, publikom, prostorom, glazbom. Nabrojati sve pojmove i plesne idiome koje ovaj intervju dotiče nije moguće unutar okvira ovog teksta, ali fascinira preciznost u njihovoj posloženosti. Istovremeno osjećamo i strast prema izvedbenoj umjetnosti, samozaokupljenost i introspekciju. Izaziva li iskustvo boli i strah od povratka povrede takvu koncentriranost? Umjetnik danas prije svega ima veliku odgovornost prema samom sebi – kaže Silvia Marchig. To je očito jedno od ključnih pitanja kojeg su svjesni svi spomenuti u ovom časopisu. „U uvjetima koji su sve radikalniji, nema vremena za bavljenje trivijalnim.“
„Plesom misliti ples“ i to uz izvedbe Sonje Pregrad, plesačice, performerice, su-osnivačice Introspekcija i projekta TASK, predavačice na Akademiji likovne umjetnosti – medijska kultura i autorice, može upravo Nataša Govedić, ime uz čije tekstove prvo duboko udahnem da usporim titraje iščekivanja pa tek onda s guštom krenem čitati. Sonja Pregrad je po Nataši Govedić ona koja plesom misli ples na hrvatskoj plesnoj sceni. Ona je umjetnica „entelehije plesnog impulsa“, a taj stvaralački princip i potpuna svrhovitost plesnog impulsa je mišljenje plesom o plesu. Nakon plesom oblikovanog života, plesom ostvarene sreće, plesom oblikovane komunikacije i relacije, u ovom segmentu časopisa došao je na red i metafizički aspekt plesa. Nataša Govedić se ponajviše zadržala na predstavi Identity MOV. Project! Rearranging (and) the self-arranged (2015) Sonje Pregrad i vizualne umjetnice Nives Sertić izvedene u sklopu festivala Platforma HR. Autorica upravo čita predstavu, a mi slušamo i gledamo. Silna inspiracija izaziva silinu pitanja. Odgovore pokušava naći i u drugoj predstavi Vrijednost je dinamički višak svake funkcije (2014) Sonje Pregrad u suradnji s Marjanom Krajač. U promišljanju tih izvedbi Nataša Govedić nakon niza briljantnih opservacija o umjetnom/življenom, gledanju/zagonetanju, zrcaljenju, vibrantosti materije, kazalištu kao „ljudskom vrtu“, prostoru kao objektu refleksije i nužnosti dvostrukosti specijalnosti zaključuje kako je „ples uistinu najpoštenije i najtemeljitije misliti plesanjem i snimanjem plesa, barem u onoj dimenziji u kojoj tijelu nije dosta tjelovati.“. Prave odgovore autorica naslućuje upravo u tijelu koje pleše, njemu je jedinom dostupna punina odgovora, to je tijelo koje plesom misli ples, a ukoliko publika „izdrži talište međusobne površine dodira“ nešto od odgovora osjetiti će u ramenima, koljenima , zglobovima, odnosno – „Plesom se mogu misliti i tuđa tijela.“
Dejan Košćak, povjesničar umjetnosti i muzeolog, u potrazi za načinima prezervacije izvedbene umjetnosti kao muzejske građe, razgovarao je s Inom Sladić, plesačicom, performericom, multimedijalnom umjetnicom i protagonisticom predstave Tijelo Mirjane Preis (2014) nadahnute pjesmom Dorte Jagić Rad tijela za početnike. Autor uspijeva prenijeti dinamiku predstave Tijelo u svom kritičkom osvrtu, hvaleći jasnoću istraživanja i izvedbene namjere, s tek pokojom pokudom na odnos s glazbom. I kako je tijelo jedan od konstantnih motiva i predmeta razmatranja u cijelom ovom dvobroju Kretanja, a sama predstava izgleda sumira sve aspekte tijela kao zatvorenog u sebi, kao otvorenog u plesu, kao granice, kože, opne, kao predmeta percepcije i propriocepcije, kao mjesto boli i užitka, kao mjesto dodira i komunikacije, kao tijela u publici, ovaj tekst možda prešturo prepoznaje veliku temu te se njome bavi samo kao s konkretnom predstavom. Razgovor s Inom Sladić druga je priča. Brzu, odrješitu, pomalo drsku i nabrijanu autor jedva hvata pitanjima, trudeći se biti dovoljno precizan i skokovit. Uspješno. Mlada umjetnica imala je sreće ostvariti karijeru kao da putuje supersoničnim prijevoznim sredstvom, brzo i direktno. Folkwang Schulle, Xavier Le Roy, Marina Abramović, samo su početak slavnih imena s kojima je Ina Sladić u dodiru. Otkriva nam se jedna mladost u punom smislu te riječi, hrabra, samouvjerena, temeljita i radoholična i prije svega životna. Kaže da je od Pine Bausch naučila da „Ako nemaš život koji te potiče izvan kazališta, što onda možeš pokazati u kazalištu?! Živi!!“ Energična i multidisciplinarna, ona nas poziva na umrežavanje, jer „vrijeme je da se ruše granice“.
Jelena Mihelčić, plesna publicistkinja, razgovara s još jednom mladom plesačicom, Lanom Hosni te tim povodom piše tekst o predstavama u kojima Lana pleše: Varijacije u osjetnom Marjane Krajač i Nečastive Bruna Isakovića i Studija za suvremeni ples. Obje predstave, objašnjava Jelena Mihelčić, spaja slično problematiziranje odnosa gledatelja i izvođača kao promatrača i promatranih, kao dvije vrste izloženosti pogledu spram drugih kao i spram sebe. Svjedočenje je sudjelovanje u intimi sebe i drugoga. Tijelo, golo tijelo, pojavljuje se kao opna, razdjelnik i granica koju ni jedni ni drugi ne mogu prijeći. I u razgovoru s Lanom Hosni nastavlja se problematiziranje tijela i iskustva same plesačice u ovim predstavama. Doznajemo i o njezinom školovanju na SEAD-u u Salzburgu, nakon Škole suvremenog plesa Ane Maletić te o njezinom osobnom razvoju. O odnosu s publikom Hosni kaže da je to puštanje gledatelju da gleda i dopuštanje sebi da budeš promatran. O predstavi Nečastive ukazuje na fascinaciju svijesti o trajanju i odnosu tijela u dodiru s drugim tijelima kao jednom novom organizmu zajedničkog disanja. Najzanimljiviji mi je u ovom intervju neki osjećaj lakoće mladosti koji lahori Laninim rečenicama, a opet silna svijest o potrebi kontrole koju izvođač, plesačica, može imati ako je stalno svjesna procesa koje se odvijaju u njoj. (S druge strane, ni traga onoj Silvijinoj zebnji o odgovornost izvođača i pitanjima motivacije izlaska na scenu!)
Edina Pličanić, nacionalna prvakinja, balerina s brojnim nagradama i ulogama u klasičnom i suvremenom baletnom repertoaru HNK-a u Zagrebu, dala je intervju Katji Šimunić, autorici prekrasne kritike baleta Ana Karenjina u kojem je Pličanić nastupila u naslovnoj ulozi. Puni krug se zatvorio još jednim pozivom na promjene, po uzoru na filozofa Žižeka koji zove da se klasičnim tekstovima mijenja paradigma u suvremenim inscenacijama. Katja Šimunić jednu takvu pronalazi u baletu Ana Karenjina Lea Mujića: „Postavljanje Karenjina kao privlačnog muškarca i postavljanje plesačkog ekvilibrija između njega i Vronskog istupanje je iz poznate perspektive i ono opsesivnost i posesivnost Ane Karenjine spram ljubavnika, njezinu nepokolebljivu zabludu, čini još strašnijom.“ Razgovor na vršcima prstiju, suptilno i znalački vode dvije umjetnice bez podilaženja veličinama; svaka je na svom mjestu i čak kroz ove retke Edina Pličanić sjaji kao zvijezda naše baletne scene i osjećamo njen iskreni i širok osmjeh. Dok govori o svojoj karijeri ona govori o svom životu, doslovno.
Pogled iz daleka
Gledajući iz daleka primjećujem slojevitu uređivačku kompoziciju, gotovo poput glazbene forme, koja je ciklički oblikovana. Nakon uvodnika, Šimunić potpisuje i zadnju sekvencu što djeluje istovremeno impaktivno i smirujuće zbog same promjene konteksta, svijet klasičnog baleta naspram suvremene i nezavisne plesne scene. Vraćamo se tim tekstom na suptilnu i poetičnu sintaksu rečenice Katje Šimunić i završavamo gotovo pauzom u uzdahu opisa završne scene baleta Ana Karenjina.
Je li to trenutak novog dijaloga između klasičnog i suvremenog plesača/plesačice, ili mogućnost stavljanja na vagu 8 : 1 kao dobrog omjera (?) jer nakon uzbudljive šetnje po labirintu promišljanja dionika suvremene plesne scene (zagrebačke prije svega) eto nas u baroknoj zgradi pred izvođačicom koja „ne mora sve sama“, koju ipak podržavaju ne samo šminkeri, frizeri i kostimografi nego prije svega balet-majstori, korepetitori, pedagozi i partneri; koja ne mora svojim solom plesati cijeli kor jer kor od četrdeset plesačica pleše iza nje, kojoj je forma i sadržaj u idealnom jedinstvu i pomirbi, koja uz svu muku svoga posla dosiže i sreću i samoispunjenje i komunikaciju s publikom i umjetnički zanos kao i priznanje kolega i šire zajednice. Je li to pitanje koje ostaje visjeti u zraku na kraju ovog broja Kretanja? Ili podpitanje: kako bi svi oni, prije intervjuirani, govorili kad bi imali makar približne uvjete rada u kojima nije nužan prioritet udobnost, ali sigurnost na radu jest?
U svakom slučaju, čitatelj je ovdje deseti autor i sudionik ovih zanimljivih razgovora. Gledajući mikroskopski poniremo u rečenice koje zazivaju analitičnost, filozofičnost, promišljanje pojmova teorije i prakse plesne umjetnosti, nova čitanja povijesti plesa iz perspektive izvođača, kao i nove priloge istoj upravo njihovim proširenjima, slagalicama osobnih svjedočanstava, interpretacija i kreacija.
Dok ovo pišem, održava se sastanak Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske o sudbini Zagrebačkog plesnog centra na kojem zbog obaveza ne mogu sudjelovati mnogi zainteresirani članovi. Plesači su u dvoranama, na probama, na nastavi i na rezidencijama, i rade da bi radili. Na probama plešu, više nego razgovaraju, a ovaj broj Kretanja upravo dokazuje važnost dijaloga plesača s plesačem, s predstavom, s koreografom, teoretičara s praktičarom, mladih i starijih plesača, a i plesača samog sa sobom. Vjerujem da je svatko od njih nakon čitanja objavljenog teksta dobio još jedno ogledalo, kao i mogućnost promotriti se na nov način, nužnost čega će spomenuti i neke intervjuirane plesačice u časopisu. Publika i čitatelji dobili su ovim časopisom uvid u misaonost tijela koje obično kinestetski doživljavaju gledajući predstavu, dobili su prijevod i podtekst onoga što su doživjeli, u riječi.
Dijalog pak, sa svijetom, otvara upravo dvojezičnost časopisa. Ne samo što smo na političkom nivou postali dio EU, nego zato što smo u tom svijetu odavno zahvaljujući festivalima, međunarodnim edukacijskim radionicama i plesnim umjetnicima koji su odlazili u svijet i na svjetske akademije i vraćali se, ili ne. Značaj ovog broja Kretanja, no isto tako i svih dosadašnjih, u dokumentiranju, opismenjavanju i mijenjanju diskursa i odnosa prema plesnoj umjetnosti u nas, zavređuje priznanja na svim nivoima. Počnimo od nagrade UPUH-a.
© Jasna Frankić Brkljačić, PLESNA SCENA.hr, 12. ožujka 2016.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE