YouTube, planetarno popularna platforma za slobodno gledanje, dijeljenje i komentiranje video materijala osnovana je 2005. Prema dostupnim podacima, u 2014. korisnici YouTuba svake minute uploadaju 300 sati novog materijala. Trenutačno je jedna od najposjećenijih internetskih stranica, odnosno najpretraživanija arhiva pokretnih slika suvremene zapadne kulture, privlačeći petnaest milijardi pregleda mjesečno. Prema Yochaiju Benkleru YT je „hibridni prostor u kome komercijalni, amaterski, neprofitni, vladini, edukacijski, aktivistički sadržaji su-žive i dolaze u interakciju na sve kompleksniji način“. Pogon YT-a temelji se na razvoju participativne kulture u kojoj se razne zajednice i supkulture susreću u zajedničkom portalu, dijeleći i učeći prakse, međusobno ubrzavajući inovaciju i participaciju. DIY je hit-riječ novih medija, a konzumeri postaju prozumeri.
YT kao i ostale kompjutorski medijatizirane komunikacijske platforme proširuju socijalne kontakte, otvarajući neslućene mogućnosti suradnje, aktivizma, ekonomije alternativne razmjene, ali i mijenjajući pojam zajednice i ljudskog kontakta. Mjesto je to i potpune zbrke sadržaja, anti-intelektualizma, banalnog ismijavanja praćenog popularnošću most viewed sistema. Uz sve ove kontradikcije, neupitno je da smo suvremenici post-internetske ere, ne u smislu njegovog kraja, nego u nemogućnosti mišljenja sebe i društva izvan utjecaja on-line sadržaja i interakcije. Naravno, pripadamo li onoj društvenoj skupini kojoj je kompjuter i wi-fi dostupan.
Barbara Matijević i Guiseppe Chico svoj su višegodišnji, međunarodno prepoznat rad posvetili upravo YouTubeu i mentalitetu koji proizvodi i odražava. „Njihove predstave“, piše Ingrid Luquet-Gad u tekstu za Artpress, „i novi rad podsjećaju na vježbe iz proučavanja, klasifikacije i interpretacije nađenih podataka“. Taj novi rad I've Never Done This Before bavi se YouTube zajednicama u kojima korisnici-amateri dijele svoje vještine stvaranja i aktivacije uglavnom beskorisnih objekta-igrački i sistema. Barbara Matijević i Guiseppe Chico filtrirali su osam takvih videa na temelju kojih stvaraju scensku izvedbu, koja se sastoji od osam epizoda u izvedbi Barbare Matijević. Ključna autorska odluka, umjesto očekivane strategije uključivanja virtualnog u scensku izvedbu, je da na scenu ne ulaze ready-made video materijali, nego on-line sadržaji ostaju nevidljiva inspiracija, predložak na temelju kojeg stvaraju neobičnu, novu, hibridnu scensku formu. Virtualni prostor i kompjuterski medijatiziranu komunikaciju autori konvertiraju u živu izvedbu, približavajući je kazališnoj predstavi.
Scena je postavljena kao zatrpana garaža ili radionica s radnim stolom kao središnjim mjestom. Izvođačica ulazi odjevena neugledno, radno, u preveliku košulju i iznošene traperice. Specifičnim tonom – koji je između TV prodaje, toka svijesti i držanja pažnje duhovitim upadicama, demonstrira svoje izume. Tako publiku sprovodi kroz uređaj za ozvučivanje moždanih valova koji pretvara scenu-radionicu u zvučno-svjetlosni spektakl, uputi u napravu za induciranje lucidnog sanjanja sačinjenog od hotelske papuče, uvede u frustraciju oko neuspjele verzije mehaničkog repa s kojim ima opsesivni odnos. Kao središnja epizoda pojavljuje se demonstracija elaborirane kacige s tri kamere koja nositelju omogućuje iskustvo junaka video-igre i potpunog pomaka percepcije vlastitog kretanja, a tu je i tutorial kojim objašnjava kako načiniti i nositi umjetnu ranu, a da ju nitko ne primijeti. Predstava završava aktiviranjem mehaničkih usta koja reproduciraju svu buku ovog svijeta – od Hitlerovog govora do ljubavnih hula-pjesama.
Sve epizode iznenađujuće su u sadržaju i nikad viđenim objektima, uprizorujući mistično-pseudoznanstveni svijet YouTube garaža-laboratorija. Marginalni interesi i freak-persone pojavljuju se i nestaju unutar izvedbe jedine izvođačice. Tako ona ostaje bez stvarnog identiteta, propuštajući kroz svoje tijelo mash-up anonimnih likova. S lijeve strane stola na sceni veliko je projekcijsko platno na kojem se prikazuje tekst koji imenuje epizode i unosi komentare. Taj tekst značajno nadopunjuje informacije koje izvođačica proizvodi svojom igrom, uvodeći još jednog protagonista, onoga koji bi u realnoj situaciji sjedio za kompjuterom, birao sadržaje, ubrzavao, prekidao, komentirao, lajkao…Tekst, uprizoren vrlo izravno, a u dijeljenju prostora s preciznom, minuciozno dorađenom i koncepcijski složenom scenskom akcijom, stavlja gledatelja u nedoumicu o odnosu igranog i pisanog, odnosno iz koje pozicije dolazi ovaj tijek informacija i gdje se nalazi unutar odnosa izvedba – gledatelj.
No ono zaista značajno i krajnje relevantno, ali i uznemirujuće u ovoj izvedbi, pitanje je tjelesnosti. Naime, zajedničko svim epizodama specifičan je odnos prema tijelu koji uključuje odtjelovljavanje, rasplinjavanje pa i stigmatiziranje tijela, jer svi odabrani objekti-sistemi funkcioniraju kao ekstenzije tijela, intervencije u percepciju ili pak ljudsko tijelo dematerijaliziraju. Tjelesnost izvođačice, njezino kretanje i prisutnost također su usporeni, minimalni, utišani. Scena je često u mraku, kako bi se vidjeli svjetlosni efekti i projekcije, a ona se kreće šunjajući se po sceni. Kroz izvedbu tako, nenametljivo ali sigurno, izranjanja popularna katolička ikonografija – od prve slike u kojoj izvođačica s bodljikavom kapom na glavi priziva sliku srednjovjekovne svetice, preko lika s kacigom i štapom koji mu osvjetljava put poput proroka lutalice, do treperavih slika anđeoskih krila, zmije i natpisa Jesus.
Zaranjajući u zakutke YouTubea predstava I've Never Done This Before razbija iluziju o toj internetskoj stranici kao mjestu demokracije, revolucionarne političke kritike i kontra-kulture, donoseći na scenu oslabljenu on-line komunikaciju, izolaciju i kič-mentalitet. Predstava donosi i kreativnost, razigranost, lucidnu kritičnost skrivenih jutjubera. Unutar tog polja Barbara Matijević, Giuseppe Chico i Ivan Marušić Klif grade svoj, u svakom pogledu izvanserijski izvedbeni, multimedijalni, istraživački i sociološki eksperiment.
© Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 11. ožujka 2016.
