Aktualno iz povijesne perspektive

U povodu namjere promjene modela upravljanja Zagrebačkim plesnim centrom

  • Zagrebački plesni centar, foto: www.plesnicentar.info

    Ovih dana zagrebačku je plesnu scenu najprije uznemirilo neko teško razumljivo šaputanje, da bi onda zgromila vijest o službenom dopisu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba u kojem se govori o namjeri „promjene modela“ upravljanja Zagrebačkim plesnim centrom, odnosno nuždi pripojenja istog nekoj instituciji, konkretno Zagrebačkom kazalištu mladih! Iako se, u najmanju ruku neugodno zatečenu Mirnu Žagar (koja je kroz aktivnost Tjedna suvremenog plesa i udrugu Hrvatski institut za pokret i ples pokrenula, gurala i izvojštila Plesni centar, što je rezultiralo možda preosobnim stavom koji joj je dio struke zamjerao) kao i zbunjenu i uzbunjenu plesnu zajednicu nastoji smiriti izjavama da to ništa bitno ne mijenja, ipak je riječ o oduzimanju i ozbiljnom ugrožavanju autonomnosti suvremene plesne scene koju je uvijek krasila angažiranost i prilična doza slobodoumlja. Da uz to i ne spominjemo neugodnu i nezahvalnu situaciju u kojoj se našla Snježana Abramović Milković kao istovremeno članica Udruženja plesnih umjetnika i ravnateljica ZKM-a.
    Zagrebački plesni centar, foto: www.plesnicentar.info
    U tijeku su pregovori plesne struke s Gradom (May the force be with them!) no prvi javni susret je prošao porazno. Riječ je o emisiji Govornica od 11. ožujka 2016. na četvrtom programu HRT-a (i sada dostupnoj preko interneta) kada je Sanja Šegedin Miriovsky vrlo spremno i pripremljeno ugostila Tedija Lušetića, zamjenika pročelnika zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, Mirnu Žagar i Branka Bankovića (predsjednika Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske). Na njezin upit nije li ipak moguće pronaći primjereniji i struci koja je tolike godine čekala i onda tek šest godina koristila svoj prostor, prihvatljiviji model poput onog javno privatnog partnerstva s GD Histrion, gospodin Lušetić je izjavio da je to neusporedivo i nemoguće. Jer kako uopće usporediti značaj i ličnost Zlatka Viteza i – zagrebačke plesne scene, koja bi tako postala samo „novi okov za grad“!? Iz tog očito proizlazi da je cjelokupna plesna scena manje vrijedna od jednog dramskog umjetnika (u čije povijesno značenje, vrijednost i kvalitetu uopće ne sumnjamo) ali opet? Što reći nakon ovoga? I to u vrijeme kad izlazi prva generacija plesača akademski obrazovanih u Zagrebu, gradu koji nesumnjivo prerasta u pravu metropolu?

    Možda da se podsjetimo: suvremeni ples ima dugu i fascinantnu povijest unutar hrvatske kulture i glumišta. Hrvatska plesna umjetnost je početkom 1920-ih konačno uhvatila korak s Europom i nekako se ugnijezdila u kulturu grada Zagreba. Ubrzo su hrvatski umjetnici dokazali da kad nema jezičnih barijera nema ni malih naroda. No koliko god su uspostavljena čvrsta čvorišta s poviješću europskog plesa, u domovini je to ostao stalni hod po rubu. Baš ove 2016. godine obilježavamo stotu obljetnicu rođenja Mije Čorak Slavenske, plesačice i balerine svjetskog ranga i rijetkog renomea koju je Zagreb doslovno protjerao sa scene – zato što je na glas iznijela problematičnost kulturne politike i maćehinski odnos spram žive i suvremene plesne umjetnosti. Bilo je to 1935. u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada je u Zagrebu djelovalo barem pet Škola suvremenog plesa prema aktualnim europskim programima i niz umjetnica koje su sa svojim programima nastupale i primale nagrade na europskim scenama (Mirjana Janeček, Vera Milčinović Tashamira, Nevenka Perko, Mercedes Goritz Pavelić, Alma Jelenska, Ana Maletić…)
    Zagrebački plesni centar, foto: www.plesnicentar.info
    Drugi svjetski rat je poharao ljude i umjetnost, unio strah i podjelu na podobno i nepodobno, čemu još i danas plaćamo danak. Krenulo se iz početka, svjesno zaboravljajući korijene i uzore, a na suvremenoj plesnoj sceni ostala je samo Ana Maletić koja je prebrodila smjene političkih vlasti i sistema, te 1954. njezina Škola za ritmiku i ples dobiva državni status. Val avangardnih tendencija koji se šezdesetih pokrenuo na cijeloj kulturnoj sceni ogleda se i u formiranju profesionalnih ansambala suvremenog plesa.

    Ana i Vera Maletić osnivaju Studio za suvremeni ples kao svojevrsnu nadgradnju i primjenu školskog programa. (Vera je više zainteresirana za eksperiment, suvremenu hrvatsku glazbu i film. Njezino bavljenje plesom sve više se okreće znanstvenom radu, što će je odvesti do Labanovog centra u Londonu i doktorata interdisciplinarnog studija na Plesnom odsjeku Ohio State University, gdje je i ostala kao predavač i priznati autoritet –  Professor Emerita.) Zanimljivo je da je Studio 1964. u Beču snimio dvije koreografije što je bila uopće prva koprodukcija austrijske i jugoslavenske televizije. U Studiju promjena vodstva donosi i stilske promjene: Tihana Škrinjarić donosi iz Amerike jazz-dance, što je doprinijelo razvoju domaćeg mjuzikla u Kazalištu Komedija.
    Zagrebački plesni centar, foto: www.plesnicentar.info
    Istovremeno sa Studijem, ali s pozicija svjetske glazbene i plesnoscenske avangarde, Milana Broš osniva i dosljedno svojem autorskom credu vodi Komorni ansambl slobodnog plesa (KASP). Snimanje za francusku eksperimentalnu televiziju i nagrada na međunarodnom natjecanju mladih koreografa u Theatre d'essaie da la danse (1968) otvorila je grupi daljnje nastupe u Parizu, ali nije bitno promijenila rubni status u domovini. Nešto kasnije, 1970, kao treći ansambl u kasnije dugogodišnjem triumviratu, formirao se Zagrebački plesni ansambl (ZPA) pod vodstvom Lele Gluhak Buneta, koji je kasnije postao prostor afirmacije mladih autora.

    Ansambli se paralelno razvijaju i rastu, pomiču granice unutar svojeg područja umjetničkog istraživanja. (San o zajedničkoj sceni, „plesnom centru“ prvi put su ostvarili 1971. u prostoru NS Trešnjevka! To je trajalo samo par mjeseci.) Sa sljedećim generacijama progresivno se širi broj koreografa (Zaga Živković, Mirjana Preis, Desanka Virant, Vesna Mimica, Suzana Sliva, Jasminka Neufeld, Nives Šimatović, Katja Šimunić, Ksenija Zec, Rajko Pavlić, Mare Sesardić, Ljiljana Zagorac, Jasmina Zagrajski, Jasna Frankić Brkljačić…) a onda pomalo raste i broj ansambala (Studio Mare, Liberdance, Vem, Gesta).
    Zagrebački plesni centar, foto: www.plesnicentar.info
    Tjedan suvremenog plesa, projekt kojeg je 1983. pokrenula Mirna Žagar, uz kasniji projekt MAPAZ (Moving Academy for Performing Arts Zagreb), razbio je ograde domaćeg plesnog geta i otvorio nove perspektive, kao što su uključivanje mladih umjetnika u međunarodne projekte i pohađanje Visokih plesnih škola. Već prvi povratnici – od kojih su neki kasnije odustali od povratka – Larisa Lipovac, Tamara Curić, Ana-Maria Bogdanović, Iva Nerina Sibila, Irma Omerzo, Žak Valenta, Aleksandra Janeva, Marija Šćekić, Jasna Vinovrški, Ivana Müller, Nensi Lazić, Selma Banich... – mijenjaju scenu u dinamično živo tkivo u kojem plesači fluktuiraju okupljajući se oko autorskih projekata.

    Taj novi uzlazni period zasigurno je povezan i s osamostaljivanjem Hrvatske države i uspostavom Zagreba kao glavnog grada mlade države koja želi priznanje i članstvo u Europi. Ne smije se zaboraviti da je hrvatska plesna scena prednjačila po svojim naprednim stavovima i umjetničkim dosezima unutar (obje) Jugoslavije, te je devedesetih predstavljala veliki potencijal nacionalne promidžbe. Činile su je izvaninstitucionalne skupine i nezavisni umjetnici koji su se kontinuirano predstavljali svijetu kao autentična i zanimljiva umjetnička sila. (Bilo je nešto, svakako nedostatno, mudrih glasova koji su isticali da je ples jedan od najjačih i najperspektivnijih izvoznih kulturnih proizvoda Hrvatske.)
    Zagrebački plesni centar, foto: www.plesnicentar.info
    Uz niz proturječnih odluka i rješenja, stalno objašnjavanje pozicije i potencijala struke organiziranog u dvije profesionalne udruge (UPUH i UPPU PULS), 21. stoljeće je ipak donijelo pomake u području plesne umjetnosti u zemlji: pokrenuta je Platforma mladih koreografa, Festival plesa i neverbalnog kazališta u Savičenti, pokretanjem časopisa Kretanja i plesne biblioteke uspostavilo se plesno izdavaštvo; konačno je otvoren i Plesni centar kao nužan prostor okupljanja plesne zajednice, istraživanja i produkcije, a živnuli su centri u drugim gradovima poduprti iz Zagreba; ogromni, dugogodišnji zajednički napori okrunjeni su pokretanjem Plesnog odsjeka pri ADU.

    Plesnu scenu danas čine 24 umjetničke organizacije i 255 umjetnika i umjetnica – zato u ovom kratkom povijesnom prolazu nećemo ni pokušati nabrojati sva značajna imena novih generacija koja su, uostalom, stalno prisutna u prikazima na ovim istim stranicama; oni surađuju s brojnim umjetnicima iz drugih umjetničkih područja, i zajedno s ostalim sudionicima scene kao što su novinari, kritičari, znanstvenici, teoretičari i pedagozi, etabliraju plesnu umjetnost na lokalnoj i međunarodnoj razini. Prema informacijama iz udruga samo, u protekloj godini u Gradu Zagrebu je realizirano 259 profesionalnih predstava u domaćoj produkciji, od 2010. godine do danas ostvareno je 312 međunarodnih gostovanja u četrdeset različitih država na pet kontinenata – uključujući sedamnaest EU projekata i nekoliko profesionalnih mreža... I tako dalje.

    I kako onda uopće pojmiti dopis Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport i stav gospodina Lušetića?

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. ožujka 2016.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji