Predstava Crna knjiga, koprodukcija Zagrebačkoga kazališta mladih i Montažstroja, autorski projekt Boruta Šeparovića, autora teksta i redatelja predstave, kodramaturga s Natašom Mihoci te koautora songova s Konradom Mulvajem i Antom Perkovićem, u redukcionističkoj a snažnoj scenografiji Boruta Šeparovića, izvrsnoj, stilski, u bojama, linijama i krojevima čistoj kostimografiji Doris Kristić, grotesknim maskama Miljenka Sekulića, atmosfersko-dramatskom oblikovanju svjetla Aleksandra Čavleka, uz autorstvo oblikovateljice scenskoga pokreta Nataše Mihoci, istodobno i asistentice režije, u filozofskom, sociološkom, kazališnom, izvedbenom i vizualnom smislu reflektira se na naslovnu Crnu knjigu, koju ujedno reflektira u svim izvedbenim kodovima i u jedinstvenom kodu kao knjigu crne boje i kao knjigu egzistencijalnoga crnila, povezanu i s davnijom Bijelom knjigom, koja je obilježila mnoge živote stanovnika Hrvatske.
Privatno i javno
Pozornica Zagrebačkoga kazališta mladih, koje vodi plesna umjetnica i koreografkinja, s diplomom iz eksperimentalne biologije Snježana Abramović, u režiji Boruta Šeparovića, umjetničkoga voditelja Montažstroja, diplomiranoga filozofa i komparatista književnosti te izvedbenoga umjetnika sa završenim nizozemskim postdiplomskim studijem, osmišljena je kao Brookov prazni prostor koji formira korice i utrobu crne knjige. Zastor, dugotrajni simbol posvećenoga teatra, u ovoj se predstavi pretvara u crni natpis s brojkama koje pokazuju ukupni hrvatski dug koji stalno raste, tako božanske vjeđe svijeta preobražavajući u dužničke i o kreditu ovisničke vjeđe i bankarske oči koje vladaju svijetom. Naime, usporedno s egzistencijalno bolnom pričom o hrvatskim dužnicima zbog rasta tečaja švicarskoga franka razvija se priča, usjedištena u crnu pozorničku knjigu kao utrobu banke, o vremenskom trezoru jedne banke koji će se ponovno otvoriti za stotinu godina, a u kojoj skupina dužnika pohranjuje knjigu svjedočanstava o dužničkoj krizi u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća.
Na početku predstave profesionalni glumci Zagrebačkoga kazališta mladih i izvođači Montažstroja otvaraju crnu knjigu kao crne knjižice predstave i predstavljaju 99 dužnika čiji će dugovi i sudbine za jedno stoljeće, na početku 22. stoljeća, dospjeti u nečije ruke. Fikcijsko-fakcijska postavka hini i izvodi dokumentarizam u naizgled dokumentarnoj predstavi kao što građani hine skrb o uspomenama pohranjujući njima važne predmete kako bi ostali sačuvani za buduće generacije. U prološkome dijelu vremenski trezor koji će biti otvoren za stotinu godina povezuje građansku dužničku krizu s krizom umjetnosti, s krizom nefinanciranja kulture i krizom zadužene zemlje: „Skupina zaduženih glumaca, zaposlenici javnog kazališta u glavnom gradu zadužene zemlje, povest će nas u samu srž društvene drame koja potresa našu sadašnjost i određuje našu budućnost.“ Na početku predstave postavlja se pitijsko ili Sfingino, edipovsko pitanje: „Tko doista što duguje kome, zašto i jesu li svi dugovi sveti?", „Što se događa u susretu zaduženih glumaca i zaduženih gledatelja unutar kazališnog prostora koji postaje vremenski stroj?“, te „Što ćemo otkriti putujući na početak 22. stoljeća, kada će iz vremenske kapsule biti izvađena knjiga dužnika?“. U duhu epskoga brehtijanskoga kazališta želeći preispitati dogme ekonomije koja pokreće ovaj svijet te utjecaj dugova na naše živote, predstava preispituje i kazališne, prikazbene, plesne, performativne kodove u hrvatskom i svjetskom kazalištu te se njima inteligentno i lucidno poigrava i u suigri s obzorom svijesti institucionalnog i javnog te privatnog i neovisnog kazališta, stavljajući ih u fokus društvenoga okvira jedne zemlje, jednoga društva, jednoga svijeta bez perspektive humanosti koja nerijetko javno poistovjećuje s privatnim, a privatno dijeli kao javno.
Dužnička sudbina i Mejerholjdova biomehanika
Predstava ima dva istaknuta dijela bez stanke. U prvome dijelu, koji traje šezdesetak minuta, inscenira se rast hrvatskoga duga i hrvatsko dužničko ropstvo, u kojem se epski teatar reducira na minimalističku gestu unutar jedne osobe, koja istodobno glumi hrvatskoga dužnika ili dužnicu iz postojeće Crne knjige (Udruga Franak, 2012.) te hinjeno dokumentarno prikazuje vlastitu ljudsku i glumačku dužničku sudbinu. Predstava započinje citiranjem znakova identiteta, imena, prezimena, inicijala, godina dužnika u prologu u kojem se naglašava ritmično otvaranje i zatvaranje crnih knjiga protagonista poredanih u vrstu s asocijacijama na zajedničku sudbinu, vojsku, zatvor i disciplinu. Izvedbeni kod toga dijela nagovješćuje izvođački hod i kod cijele predstave: reduciranu Mejerholjdovu biomehaniku i pokrete izvođača koji asociraju na konstruktivizam, njemački ekspresionizam, talijanski futurizam i rusku klasičnu školu, ali i na suvremene mimohode i vojne i činovničke postrojbe, angažman postižući unutarnjom dinamikom i vodoravnom linijom.
Pritom se sjajni glumci Zagrebačkoga kazališta mladih poigravaju i samim sustavom biomehanike, uvlačeći humorističnu notu u Mejerholjdova načela predodređenosti za pokazivanje novog, eksperimenta, prikazivanja tijela i uvlačenja gledatelja u vlastitu glumačku igru baziranu na tekstu. Tako glumci uvlače gledatelje u svoju priču pokretima i kretanjima na sceni, vlastitim djelovanjem na pozornici, ali i verbalnim, ispovjedno-dužničko-bankarskim činom stvarajući međuovisnost s gledateljima. Faustovska crna knjiga otvara se pred publikom u nizu minijaturnih autoportreta u kojima glumci pokazuju kako su i sami možda prodali dušu vragu uzevši kredit i pristajući na uvjete banke. Apsurdni okvir daje činjenica što su neki od tih glumaca i sami bili manekeni i glumci reklamnih spotova pojedinih banaka. U gledateljski obzor uvlači se i prepoznatljivi vizualni identitet, tj. parafraza televizijskoga spota nastaloga prema kreativnoj i vizualnoj zamisli Srđana Gulića i Zvonimira Koretića, u režiji Dalibora Matanića 2005. godine.
Gledatelji su tako uvučeni u dosjetljivu perspektivnu klopku: ugođaj hinjene ugode, naglašen raznobojnim šarenim balonima, mjehurićima i sjećanjem na glumce koji su u snimljenim reklamama bili svojevrsni kapitalistički manekeni (Pjer Meničanin, Krešimir Mikić, Danijel Ljuboja, Rakan Rushaidat) suprotstavlja se osjećaju neugode koja nastaje u njihovim ispovijedima u kojima se pokazuju kao svakodnevni prezaduženi robovi kojima se cijeli život okreće oko vraćanja stambenih kredita. Drugu zborsku ispovjednu skupinu u trodijelnome koru prvoga dijela predstave čine Lucija Šerbedžija, Katarina Bistrović Darvaš i Ante Perković, koji povjeravaju publici svoje rashode i svakodnevnu bitku s ratama raznovrsnih kredita. Dužnički su najstatičniji, svojevrsni nulti semantemi, a jednako izvrsni izvođači Hrvojka Begović i Vedran Živolić, koji zbog svoje mladosti nisu ušli u dužničko ropstvo. U tom, prvom dijelu egzistencijalno najpotresniji i najduhovitiji dio izgovara i izvodi Lucija Šerbedžija, ispovjednom pričom o mami koja je brinula o njoj i njezinu novcu savjetima i toplinom, a koje više nema već šest godina.
Montaža i demontaža atrakcija
Prvi dio predstave odvija se u izvedbenom ključu montaže atrakcija. Napuhivanje velikoga broja balona simbolizira rast dužničkog balona. U drugom dijelu, koji je dvadeset i pet minuta dulji od prvoga, tehnikom demontaže i dekonstrukcije te obrnuta zrcala, u kodu držača trezora banke u duhovitu znaku grafema i loga Montažstroja, izvođači koji su u prvom dijelu dužnici postaju bankari, vjerojatno zahvaljujući ljudskom, kazališnom, ekspresionističkom i egzistencijalnom snu, a predstava se promeće u agresivniji, dinamičniji i rastući koloplet u kojem dominira osamnaest odostražnih sanduka s jabukama kao konkretizacijom dugova. Introvertna biomehanika iz prvoga dijela predstave postaje sve eksplicitnija, s iznimno dosljedno i simetrično, vertikalno, horizontalno i dijagonalno razrađenim pokretima izvođača, kretanjem, kovrtanjem, rasprostiranjem i uništavanjem te uklanjanjem raznobojnih jabuka i mizanscenom kao kretanjem ulaganja u ljudskim glavama, da bi se skupne scene pretvorile u priču o bankama-majkama i bankama-kćerima te bile dovedene do paroksizma očuđujućim postupkom uvlačenja izvođača u velike obojene cijevi, usisne kanale u koje ulaze svi izvođači osim ludistično minimalističkog a sjajnoga Krešimira Mikića kao svojevrsnoga Brechtova komentatora događanja.
Na premijernoj predstavi Rakan Rushaidat poskliznuo se na dio kore jabuke ili na dio mokroga poda nakon grandiozno zamišljenih scena koje su djelomice parafrazirale Artauda i Grotowskoga, siromašno i okrutno kazalište i u doslovnom i u kazališnom i u alegorijskom, sociološkom i filozofskom smislu, pao na lice ili na glavu i unatoč velikoj ozljedi i liptanju krvi, uz ljudsku suradnju i pomoć Krešimira Mikića, uspio dokraja virtuozno izgovoriti i izvesti svoju ulogu u sjajnom spoju savršenoga nemira govora i tijela, prometnuvši se u hrabroga nositelja hrvatskoga glumišta. Epilog predstave, u kojem izvođači navlače kostime i maske, a Ante Perković objašnjava simbole i značenja u predstavi i u našoj svakodnevici u kojoj javni i privatni dug sve više raste, u kontekstu promišljanja predstave Crna knjiga kao suvremene parafraze antičke predstave, spoja glume, plesa i glazbe te pojave deus ex machina, nije loša zamisao, ali u inače ipak dvadesetak minuta predugoj predstavi možda je nepotreban dodatak.
U predstavu je ucrtana struktura Tragične povijesti života i smrti doktora Faustusa Christophera Marlowea (prema prijevodu Flore Maroević i Tonka Maroevića) pa zainteresirani gledatelj može povući usporedbu sa sljedećim stihovima: „Slomljena je grana što pravo rast je mogla / i spržena je lovorova mladica / koja bje u tom vrlom znalcu ponikla. / Faustus je mrtav. / Razmišljajte o propasti, / a paklena mu kob nek mudre opomene / da zabranjeno treba motrit izdaleka, / jer smjeli um dubina zavest znade / pa traži više no što nam nebo dade.“ Terminat hora diem, terminat Auctor opus. Moguće je uspostaviti paralelu i s Brechtovom fascinacijom Marloweom, npr. u Eduardu Drugom. Zaduženost u francima i u eurima, dužničko ropstvo zbog podizanja stambenih kredita osim u fiktivni reality show i dokumentarnu inscenaciju – predstavu pretvaraju u prikazbu stanja svijesti i savjesti jednoga vremena i jednoga prostora.
Glazbeni songovi satirične i sarkastične oštrice, uporaba tehnologije koja upravlja nama, ali i mekano, ugodno kretanje i promatranje svijeta cijele predstave Konrada Mulvaja daju ovoj preciznoj, discipliniranoj i domišljenoj predstavi dozu topline i nade u izlaz unatoč svemu. Mejerholjd i biomehanika, Artaud i kazalište okrutnosti, Brecht i epsko kazalište, Grotowsky i siromašno kazalište, Peter Brook, Prazni prostor i skupno kazalište, Eugenio Barba i suvremeni nizozemski teatar, skandiranje kao u antičkom zboru i ispovjedni ton unutarnje patnje, ponekad prevelika agresivnost, a ponekad naglašena tihoća, hrvatska i svjetska društvena, ekonomska i kriza ljudskosti i morala spajaju se u sintezu mizanscene, režije, koreografije, scenskoga pokreta, dramaturgije, glume i izvedbenih kodova antičkoga kazališta i velikoga performansa u pseudobzoru današnjice osobe koja nosi tragičnu krivnju bez vlastite krivnje u svijetu ekonomskih i dužničkih strahova. Premda možda nije najbolja predstava Boruta Šeparovića, i premda je u drugom dijelu možda preduga, Crna knjiga pokazuje angažman, lucidnost, inteligenciju i snagu Šeparovićeva kazališta, poetiku i energiju Montažstroja i svih iznimnih izvođača na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih.
© Mira Muhoberac, PLESNA SCENA.hr, 18. ožujka 2016.
Borut Šeparović
Crna knjiga
redatelj Borut Šeparović
premijera 11. ožujka 2016.
dramaturgija Nataša Mihoci i Borut Šeparović, glazbeni songovi Konrad Mulvaj, Ante Perković i Borut Šeparović, scenografija Borut Šeparović, kostimografija Doris Kristić, oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek, asistentica redatelja i scenski pokret Nataša Mihoci, izvršna produkcija Petra Prša, vizualni identitet Studio Omazić, fotografije Marko Ercegović
izvedba: Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Danijel Ljuboja, Pjer Meničanin, Krešimir Mikić, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić
