Plesna scena.hr

Osjećanje trenutka ili ničega

Kik Melone, Zagreb i Zagrebačko kazalište mladih: Glečer, autori Sonja Pregrad, Pavle Heidler, Ana Horvat, Silvia Marchig

• 
  
  Predstava Glečer autorskoga kolektiva Sonje Pregrad, Pavla Heidlera, Ane Horvat i Silvie Marchig premijerno je izvedena još 15. rujna 2015. u dvorani Janje Zagrebačkoga kazališta mladih, s par repriznih izvedbi u prosincu. Bile su to vrlo intimne izvedbe za manju publiku, a dva puta kada sam prisustvovala, uglavnom su u gledalištu sjedili kolege iz struke, spremni uroniti u nepoznato. Neuobičajeno je s Glečerom to što igra u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje obično gledamo plesne predstave kakve privlače širu publiku, naviknutu na tradicionalno postavljenu situaciju (predstave Zagrebačkog plesnog ansambla ili Mirjane Preis). Dok je Glečer eksperiment koji u ovom kontekstu djeluje poput ekscesa, ali potrebnog suvremenom plesu kojemu osim prepoznatljivosti pred širom publikom, treba i prostor i vrijeme za istraživanje i razvoj, kako bi uopće ostao suvremen.
  
  Upravo je bivanje u prostoru i vremenu nešto na što autorski kolektiv skreće pozornost. Pozvani smo na ulazak u neki posve izdvojen prostor i vrijeme, odsječen od svakodnevice, na su-bivanje s izvođačima i osvještavanje onoga ovdje i sada te na usporavanje i tijela i misli, na osjećanje trenutka. Paradoks je što živimo u društvu u kojem je vrijeme jednako novac, a zapravo je, riječima Johna Zerzana, to samo konstruirana dimenzija, dok je pak u plesu vrijeme i fenomen i objekt kojeg se tretira i organizira.
  
  Glečer je u osnovnom postupku zapravo improvizacija izvođača zatečenih kao grupe s nekoliko rekvizita pred publikom, i u tom smislu se ne radi o pomaku. No čini se da ima smisla vraćati se potpunoj improvizaciji kao kontrastu prema hiperrežiranoj i spektakularizranoj svakodnevici sa sve intenzivnijom penetracijom podražaja. Živa kazališna izvedba može biti jedno od mogućih mjesta tišine – prirodnog, nestrukturiranog i ravnomjernog tijeka. Amplituda takvog kazališnog događanja razvnomjerna je poput dokolice, a tempo usporen kao glečer što stoljećima klizi tlom. „Sada je važno oporaviti osjete“, pisala je Susan Sontag zalažući se za umjetnost koja neće značiti već se otvoriti iskustvu i smanjiti sadržaj kako bi uopće mogli išta vidjeti.
  
  Najzanimljiviji trenutak jedne od izvedbi kojima sam prisustvovala bilo je otvaranje prozora kada u taj prostor tišine odjednom prodire glasan žamor publike koja se upravo u velikom broju sprema ući u veliku dvoranu ZKM-a Istra i prisustvovati nekoj drugoj izvedbi. Iako je na izvedbama Glečera publike bilo malo, neki od njih djelovali su posve involvirano, s potrebom da ostanu sjediti u gledalištu čak i kad je izvedba formalno završila, jer je granica između početka i završetka izvedbe maksimalno stanjena.
  
  Ostatak publike, uključujući i mene u tom trenutku, nije se uspio susresti s izvođačima, doživjevši izvedbu kao vrlo zatvorenu i nesuvislu probu. Taj je svijet prepun intimnih izvedbi u polumraku, ispipavanja rekvizita, svjetiljki, dobacivnja balona, pretakanja vode iz boce u bocu, međusobnog došaptavanja, čitanja ulomaka iz knjige, pjevanja, sviranja, slobode, prilagodbe, grupne podrške, povjerenja i suradnje... Silvia Marchig je pritom najviše autentična (i ne samo u ovoj predstvi), dok Sonja Pregrad ostaje u svom filmu i nedostupna, Pavle Heidler nonšalantno duhovit, a Ana Horvat ih sve s pažnjom prati prebirući po klaviru i kreirajući zvučnu kulisu ostalim rekvizitima.
  
  Ekipa Glečera uspješna je u tome da osvijesti vrijeme i trenutak bivanja ovdje i sada, da nas potakne da vidimo, čujemo, osjetimo i postojimo više, ali je upitno koliko to dopire do publike ili ipak ostaje hermetično. Mora li biti tako?
  
  © Jelena Mihelčič, PLESNA SCENA.hr, 25. ožujka 2016.

Piše:

Jelena
Mihelčić