Plesna scena.hr

Slobodni ples

Škola za ritmičku gimnastiku i umjetnički ples Gertrude Kraus

• „S Gertrudom Kraus otkrila sam beskonačne mogućnosti izražajnosti i kreativne slobode u plesu. Osjećala sam, doduše, da moderni ples često ograničava vlastiti kreativni potencijal zanemarujući važnost kontrole tijela. Pošto mi je tjelesna disciplina mog baletnog treninga olakšala ovladavanje modernom tehnikom, Gertrude Kraus me uskoro učinila demonstratorom na satovima. Također je poticala moje prve pokušaje u koreografiranju.“ (Mia Slavenska; razgovor s Violom Hegyi Swisher Study In Contrasts, Dancemagazine, ožujak 1973)
  
  Gertrud Kraus (5. svibnja 1901., Beč – 13. studenog 1977., Tel Aviv), jedna od pionirki njemačkog plesnog ekspresionizma (Ausdruckstanz) u Europi, prva dama suvremenog izražajnog plesa u Izraelu, voditeljica plesnog ansambla, koreografkinja, plesna pedagoginja i voditeljica privatne plesne škole koju su pohađale, između ostalih, i Mia Čorak Slavenska, Nevenka Perko i Claudia Vall Fein, pripada među najpoznatije plesne umjetnice Europe prve polovice 20. stoljeća. Po završetku studija klavira na Državnoj akademiji u Beču Kraus je jedno vrijeme radila kao klavirska pratnja na nijemim filmovima te kao korepetitor u nastavi plesa koju je vodila Ellinor Tordis i upravo je to bilo okruženje koje je pomoglo Kraus riješiti se početne nesigurnosti i osvijestiti si da je zapravo plesna umjetnost taj vid umjetničkog izražavanja kojim se želi baviti i koje može utažiti njezinu žeđ za kreativnosti.
  
  Stoga Kraus 1921. godine ponovno upisuje Državnu umjetničku akademiju za glazbu i primjenjenu umjetnosti u Beču, no ovaj put postaje studentica na novoosnovanom Odsjeku za moderni ples gdje je imala prilike studirati slobodan ples (freier Tanz) kod profesorice i voditeljice odsjeka Gertrud Bodenwieser. Svoja znanja iz područja klasičnog baleta u kojem se školovala, pristupe i promišljanja o plesu Françoisa Delsartea, Jaques-Dalcrozea i Rudolfa Labana, Bodenwieser prenosi na svoje učenice, potičući ih istovremeno na slobodu, individualnost i kreativnost u pokretu i plesnoj umjetnosti. Nakon završenog studija, Kraus je nekoliko mjeseci bila članica plesnog ansambla Gertrud Bodenwieser te potom odlučuje započeti solo karijeru i otvara svoj privatni studio, što je u ono vrijeme bila učestala praksa među plesačicama modernog plesa. Već nakon prvog nastupa Kraus je požela uspjeh i kroz daljnji rad postala prepoznata kao velika plesna umjetnica ne samo u Beču, već i u cijeloj Srednjoj Europi.
  
  Na vrhuncu svoga umjetničkog stvaralaštva u Europi, Kraus 1927. otvara u Beču privatnu Školu za ritmičku gimnastiku i umjetnički ples poznatu i pod imenom Nova škola za pokret, umjetnost, gimnastiku, ritmiku i umjetnički ples, što nije bila rijetkost pogotovo na njemačkom području u prvoj polovici 20. stoljeća kada se intenzivno razvija ideja o tjelesnoj kulturi (Körperkultur), higijeni i sveukupnoj brizi o vlastitom tijelu. Tako se plesne škole, koje su bile organizirane u kućama ili studijima koje su iznajmljivale plesačice, razvijaju i osnivaju na cijelom njemačkom govornom području i šire, što svjedoče i podatci objavljeni u Internationales Tanz Adressbuch iz 1922. godine koji daje popis plesnih škola, pa navode da ih je u Njemačkoj bilo 57, Engleskoj 58 (11 izvan Londona), Francuskoj 55 (26 izvan Pariza), Nizozemskoj 43 (11 u Amsterdamu), Italiji 5, Latviji 1, Austriji 13 (sve u Beču), Švicarskoj 13, Rusiji 1 (Duncan škola), Rumunjskoj 1 i u Belgiji 3.
  
  Povrh toga pišu se i tiskaju razni udžbenici i priručnici za plesne pedagoge u kojima se donose dotadašnja saznanja iz područja glazbe, plesa, gimnastike i slično. Navode se precizne upute koju vrstu vježbi koristiti u radu s plesačima, a koju sa plesačicama, koja vrsta glazbe najbolje odgovara određenom tipu vježbi, navodi se redoslijed vježbi, vježbe za posebne dijelove tijela i drugo. Posebno se ističu osobine i znanja koja moja imati plesni pedagog, pa se tako ističe da plesni pedagozi moraju poštivati zakonitosti tijela, podržavati suovisnost glazbe i pokreta koji ne smiju kočiti jedno drugo već se nadopunjavati, pedagog mora kreirati nastavu na taj način da svaki student ostvari svoj maksimum te mora poznavati gimnastička, koreografska i plesna ostvarenja svojih suvremenika, ali i ona iz prošlosti.
  
  U svojoj nastavi, a kao što to preporučuju i mnogi tadašnji priručnici, Kraus je koristila vježbe Beß M. Mensendieck, liječnice nizozemsko-američkog podrijetla koja je bila jedna od prvih žena koja se bavila gimnastikom za žene i iz bavljenja pokretom u terapeutske svrhe razvila cijeli sustav (Mensendieck sistem) koji čine 53 vježbi prilagođenih isključivo ženama, a koje su bile namijenjene određenim dijelovima tijela, njihovom jačanju, relaksaciji i drugo. Prema bilješkama iz dnevnika Nevenke Perko koji je vodila 1932. kao učenica škole Gertrud Kraus, može se iščitati da su učenice dobile temeljnu i metodološki jasno strukturiranu teorijsku poduku o vježbama. Dnevnici Nevenke Perko sadrže definicije širih područja kao što su anatomija, metodika, pedagogija i praktična primjena ili praktično znanje, a potom se detaljno opisuje svaki dio tijela, daju se nazivi odgovarajućih vježbi, njihove definicije te pojašnjenja pravilnih izvođenja istih.
  
  Osim Mensendieck sistema iz kojeg je ponajviše preuzela vježbe relaksacije, Kraus se poziva i na utemeljitelja fiziološkog sistema, dr. Ferdinanda Augusta Schmidta, od kojeg preuzima šest temeljnih grupa vježbi: vježbe za muskulaturu, za kostur, srce i pluća, metabolizam te kožu i živce koje također podrobno opisuje i argumentira zašto su važne i na koji način ih se treba izvoditi kako bi postigle svoj maksimalni učinak. Uz navedeno u školi Gertrud Kraus, učenice su dobivale i poduku o pravilnoj prehrani, o glazbi, ritmu i taktu, dobile su uvid u osnovne baletne figure, te vježbe iz područja gimnastičkog plesa.
  
  Uz Duncan, Ruth St. Denis, Bodenwieser, Mensendieck, Dalcrozea i F.A. Schmidta, koji su uvelike utjecali na Kraus i čija su saznanja iz područja plesa, pokreta, glazbe, odnosa prema tijelu korištena u nastavi u njezinoj školi, izniman utjecaj na Kraus izvršio je Laban s kojim je Kraus imala prilike raditi kao njegova asistentica 1929. godine u kreiranju povorke radnika za Praznik rada u Beču. Labanov odnos prema prostoru koji postaje dominantan izvor energije u smislu odnosa plesača prema prostoru u kojem se određuje, osvještavajući svoj vlastiti prostor spoznajom da mu prostor pripada i da ga može koristiti, u njemu istražuje i uspostavlja prostorne pravce i prostorne puteve, bile su neke od glavnih postavki Labanove teorije pokreta i plesa vezane uz koreutiku (prostornu harmoniju) o čemu su i na temelju čega su polaznice škole Gertrud Kraus ispitivale i propitivale prostor i sebe u prostoru.
  
  Po završetku školovanja kod Gertrud Kraus polaznice su dobivale certifikate ili svjedodžbe u kojima se navodila ocjena s kojom je pojedina polaznica završila svoje obrazovanje. Tako se iz svjedodžbe Nevenke Perko iz 1933. saznaje da su polaznice bile ocjenjivane iz gimnastike, ritmike, akrobatike i umjetničkog plesa, koji su bili glavni predmeti te su ocjene dobivale i iz sporednih predmeta: anatomije, psihologije i metodike te je svaka polaznica morala položiti i završni ispit koji je predstavljao sukus svog gradiva koji je studentica savladala. Osim toga, svjedodžbe su znale sadržavati i zapažanje Gertrud Kraus s kojom bi grupom ljudi učenica mogla raditi – s djecom, mladima, ili, pak, odraslima, te jednako tako svjedodžba sadrži i pisanu preporuku o tome može li pojedina učenica samostalno voditi plesnu školu i slično.
  
  Nastava u školi Gertrud Kraus bila je organizirana za djevojke od kojih su mnoge nakon školovanja nastavile bogate umjetničke karijere. Od 1933. godine Kraus radi i podučava i mladiće pa su tako dvojica najpoznatijih bili Fritz Berger (ili Fred Berk) i Otto Werberg, koji su ujedno postali i članovi plesnog ansambla Gertrud Kraus i koji su postigli zapažene uspjehe na plesnim događanjima i natjecanjima, primjerice, 1934. u Konzerthausu u Beču na međunarodnom plesnom natjecanju suvremenih plesača bili su proglašeni pobjednicima zajedno s učenicima von Chladek (Marja Fedro) i Teb (Gertie Tenger).
  
  Cijeli je ansambl Krausove bio zapažen već prije, 1930. u Münchenu na III. plesnom kongresu (III. Tänzerkongress) kojem su koordinatori bili Wigman, Laban, Böhme, Brandenburg i dr. Samo iz Njemačke je bilo 1400 sudionika, a nastupili su svi bitni plesni umjetnici iz Središnje Europe: Wigman, Laban, Kröller, Chladek, Palucca, Skoronel, Kraus... Gosti su bili i iz Nizozemske, Čehoslovačke, Jugoslavije (znamo za Pina Mlakara), Mađarske, Austrije, Poljske, Bugarske i SAD-a.
  
  Posljednje nastupe u Europi sa svojim ansamblom koji su činili polaznici njezine škole, Kraus je održala 1933. u Berlinu u vrtu Burgtheatra te u Pragu za Cionistički kongres, nakon kojeg je primila poziv za tajni sastanak s vođama češke komunističke ćelije koji su je htjeli angažirati i iskoristiti njezinu umjetnost za svoje političke ciljeve. Zbog sve izraženije nacističke ideologije i antisemitizma Kraus na vrhuncu svoje plesačke, koreografske i pedagoške karijere odlučuje napustiti Europu te 1935. godine odlazi u Tel Aviv. Tim činom prestaje umjetničko i pedagoško djelovanje Gertrud Kraus u Europi u koju se više nikada nije vratila.
  
  Svoju umjetničku, ali i pedagošku karijeru Kraus uspješno nastavlja u Tel Avivu gdje osniva svoj privatni studio, suvremeni plesni ansambl koji je trajao do 1947., a za vrijeme Drugoga svjetskog rata postao stalni plesni ansambl Narodne Opere u Tel Avivu. Godine 1949. dobiva stipendiju i odlazi u Sjedinjene Države gdje otkriva nove tehnike plesa te uči najnovije tehnike i prakse iz područja suvremenog plesa i upoznaje Agnes de Mille, Marthu Graham i Anthony Tudora. U razdoblju od 1950. do 1951. Gertrud Kraus utemeljuje The Israeli Ballet Theatre u kojem kombinira sva iskustva i znanja koja je do tad usvojila, no zbog financijskih problema ovaj baletni teatar nije dugo trajao i raspustila ga je. Nakon 1955. Gertrud se Kraus umirovila, prestala plesati i koreografirati, ali je radila kao plesni pedagog na Rubin Akademiji, u Jeruzalemu, u Haifi, sate kompozicije vodila je u svojem Dizengoff studiju do 1974., a do svoje smrti 1977. godine posvetila se isključivo slikarstvu i kiparstvu.
  
  Gertrud Kraus, svestrana umjetnica izrazito velike i značajne osobnosti, bila je jedna od najutjecajnijih solo plesačica, koreografkinja i plesnih pedagoginja u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća u Europi te u kasnijim godinama u Izraelu. Iako je zbog političke situacije bila primorana napustiti Europu, Kraus ju je svojim djelovanjem uvelike zadužila pomičući granice plesne umjetnosti, propitujući plesom datosti društvenog konteksta u kojem je djelovala, te odgajajući mnoge naraštaje plesačica i plesača tako što je prepoznavala i poticala njihovu kreativnost, talent, specifičnost i individualnost. Uživajući u radu s mladim ljudima kao plesna pedagoginja, plesačica i koreografkinja Kraus je rado tvrdila da je tadašnji „život u Beču bio najslavnije vrijeme koje je itko ikad mogao imati”.
  
  © Katarina Žeravica, PLESNA SCENA.hr, 25. ožujka 2016.

Piše:

Katarina
Žeravica