Plesna scena.hr

Za višestruka čitanja

O plesu i iz(a) plesa. Sodaberg koreografski laboratorij, urednik Andrej Mirčev

• 
  
  Publikacija O plesu i iz(a) plesa, izdana u ožujku 2016., dio je projekta Konstrukcija perspektive kojom Sodaberg koreografski laboratorij obilježava deset godina kontinuiranog rada na hrvatskoj koreografskoj sceni. Urednik publikacije je Andrej Mirčev koji je s Marjanom Krajač i Valentinom Toth ujedno i su-autor projekta. Publikacija se sastoji od devet tekstova koji prate kontinuitet koreografskog rada Marjane Krajač od 2006. do 2016. iz raznih autorskih vizura, a uronjeni su u stotinjak fotografija koje ne samo da dokumentiraju procese nego diskretno prate tematike tekstova.
  
  Uz urednika, pisci tekstova su Una Bauer, Katja Šimunić, Mila Pavičević, Pavle Heidler, Tomislav Medak i Marjana Krajač. U publikaciju su uključeni razgovor s plesačicama i su-kreatoricama predstave Varijacije o osjetnom već objavljen u Sodabergovom on-line mjesečniku Utopija organizacije, zatim tekst Pokret i njegovo neimenovano, programski tekst projekta Apsolutna tjelesna misao te popis Sodabergovih radova od 2006. do 2016. Tvrdo ukoričena, elegantno dizajnirana i dorađena publikacija važan je prinos plesnoj publicistici i razvoju plesne teorije na domaćoj sceni, a okuplja vrsne pisce i ekspertne analitičare tog područja.
  
  Prvi tekst Vježbe iz gledanja Une Bauer ne oslanja se izravno niti na jednu predstavu, nego je pisan kao uputa nepoznatoj gledateljici o tome kako gledati plesnu predstavu. Una Bauer kroz formu izravnog obraćanja čitateljici kreira fini osjećaj intime i povjerenja, upućujući na zamke percepcije plesa i plesnih tijela, a pozivajući na gledateljski angažman koji gledajući „nadilazi tijelo koje ga je naizgled proizvelo“. Zahvaljujući toplom tonu Une Bauer koja s lakoćom vodi tekst iz vanjskog, svakodnevnog svijeta, preko analitički preciznih a poetski ispisanih uvida o percepciji plesa pa sve do podsjećanja na materijalnost tijela plesačica, taj tekst funkcionira kao prijateljski poziv na daljnje čitanje/bivanju u prostoru/tekstu/vizualnosti ove publikacije.
  
  Katja Šimunić u tekstu Ulaz plesa u koreografski utopijski pakt ulazi duboko u građu Koreografske fantazije br. 2, detaljno analizirajući njezine aspekte kao što su prostor, kvaliteta prisutnosti plesačica, koreografski slijed, gestika, kostimski detalji. Bitan potez u tekstu promišljanje je pojma fantazije. Tako autorica citira Nadeždu Čačinović koja fantaziju smatra „temeljnom ljudskom sposobnosti zamišljanja, stvaranja mentalne slike nečega što nam nije pred očima“, a kasnije sama dopunjuje taj pojam glazbenim „oblikom bez unaprijed zadane matrice“. U svom tekstu Katja Šimunić zumira na detalje i ponovno širi sliku na događajnost predstave, uvodeći i prezentnost publike. Kao ključne pojmove za čitanje ovog nagrađivanog rada ona predlaže „dijalog osjetilnog i inteligibilnog“ te odnos baletnog leksika koji se provlači kroz koreografiju i delikatne improvizatorske, suvremene plesnosti kao „alatu oslobađanja i spoznavanja“.
  
  Dok se u svom tekstu Katja Šimunić dotiče teorije i filozofije tek onoliko koliko je nužno, prvenstveno razvijajući diskurs o plesu iz plesa samog, Andrej Mirčev u Eshatološkim aspektima koreografske kompozicije iz koreografskog rada Marjane Krajač izvlači ono najdojmljivije i provlači kroz brojne teorijske „spekulacije i analize“. Gusto pisan i žestokog ritma izmjene citata i ideja, taj tekst bavi se prvenstveno koreografskim strategijama usložnjavanja vremena koje stvaraju „palimpsest prezenta“ i „raskole u temporalitetu“. Meandriranjem kroz brojne teorijske reference, na kraju teksta autor uvodi čak i feminističku perspektivu upravo kroz pojam nelinearnog vremena i decentralizacije strukture. Svakako zanimljiva propozicija, no za čiju bi razradu bio potreban još jedan autorov udah i detaljnija eksplikacija.
  
  Taj tematski blok zaokružuje razgovor s Lanom Hosni, Irenom Mikec, Katarinom Rilović, Irenom Tomašić i Mijom Zalukar, iz čijih odgovora saznajemo kakvo je iskustvo rada i izvedbi na Varijacijama o osjetnom iz 2014., zahtjevnoj i dugoj izvedbi, a koju gotovo unisono imenuju prijelomnim izvođačkim iskustvom.
  
  Mila Pavičević u tekstu Na/mjesto i ne-mjesto plesa osvrće se na Priručnik za prazne prostore, premjerno izvedenom 2012. Taj tekst uvodi u publikaciju osobno iskustvo autorice teksta pomičući fokuse sa samih predstava na širi kontekst. Kroz odnos Zagreba i Berlina, Zagrebačkog plesnog centra i platforme Uferstudios, vlastitog dnevnog boravka i tipkovnice, Mila Pavičević odgovara na pitanje „što čini neko mjesto mjestom ili ne-mjestom?“. Istovremeno, pažljivo analizira Priručnik kojeg se prisjeća kao rada koji je svojim sineastičkim postavom izazvao „osjećaj tjeskobe i nelagode … u plesačima, profesionalcima, dok je onima sklonijima teorijskom radu naznačio mogućnost i nadu da se okoliš plesa i koreografije širi“.
  
  Pavle Heidler u tekstu Nijanse, strukture, plesovi u publikaciju uvodi artikulaciju plesačkog i su-autorskog iskustva, reminiscirajući rad na projektu Simple Life iz 2009. Heidler autobiografski bilježi svoja sjećanja i emocionalni aspekt rada na ovom projektu, čime otvara prostor za detaljno, stručno, insajdersko razlaganje pojmova izvedbe, interpretacije, improvizacije, kompozicije, dovodeći tekst do ideje o umreženom odnosu koreografa-kustosa i izvođača-autora. Zanimljivo, slično kao i Mila Pavičević, u tekst unosi i trenutak u kojemu piše, uvodeći i vlastitu tjelesnost (Sjedim… Zapisujem… Pročitao sam…) pitajući se Čega danas nisam svjestan? a u odnosu na sjećanje kojim se bavi.
  
  Tekst Tomislava Medaka Work every day – izvod o plesu i radu značajno širi pogled publikacije, baveći se aktualnom problematikom i izmještajući njegovu kontekstualizaciju iz uobičajene plesno-povijesne analize na značajno širu perspektivu. Središnji fokus teksta je proces institucionalizacije kojemu svjedočimo unazad sedam godina otvaranjem Zagrebačko plesnog centra, uspostavljanjem samostalnog Vijeća za ples i otvaranjem Odsjeka za ples pri ADU. Međutim, već uvodnim pojmom „okrutnog optimizma“ Medak naglašava da iako su institucionalne forme prenosive, one ne jamče jednake učinke napretka kao u sredinama iz kojih su prenesene. U smirenom, preciznom i eruditskom izlaganju autor vodi kroz povijest plesa 20. stoljeća definirajući društvene i ekonomske uvijete koji su doveli do specifičnih plesnih i koreografskih formi i omogućili odvajanje plesnog tijela od onog radnog, a s krizom rada dolazi i do – krize plesne forme. Tako Medak upozorava na izmaknuto društveno i ekonomsko uporište na kojem se temelji institucionalizacija hrvatske plesne scene, a krizu autor vidi kao „priliku … da se ne odabere niti proces kapitalističke modernizacije niti njegovo kanibalističko Drugo, već da se otvori mogućnost novog tijela, novog pokreta i nove koreografije“.
  
  U posljednjem tekstu publikacije Nostalgična avangarda konceptualne koreografske opere Marjana Krajač se osvrće na trilogiju Lady Macbeth, Victoria Beckham ima migrenu i Ariadna na Naxosu nastalu između 2005. i 2008. Autorica upućuje na gerilske uvjete u kojima su radovi nastajali te na specifične strategije kojima je zajedno sa suradnicama i suradnicima iskušavala „mape budućih plesnih razmatranja“.
  
  U uvodnoj bilješci autori naglašavaju kako im je namjera „otvoriti povratnu diskusiju, ne samo o estetičkim razlozima i strategijama oblikovanja suvremenog plesa ovdje i danas, nego i eksponirati prošireni epistemološki kapacitet plesne izvedbe...“ kao i ostaviti „trag… specifičnog, prijelomnog vremena u kojem je hrvatska suvremena koreografska praksa doživjela značajnu transformaciju na planu institucionalizacije, stabilizacije i vidljivosti“. O plesu i iz(a) plesa izaziva zanimanje i zaokuplja pozornost i nakon površnog prelistavanja, a tekstovi, redom, zaslužuju višestruka čitanja i nesumnjivo upogonjuju diskusiju.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 2. travnja 2016.

Piše:

Iva Nerina
Sibila