Nadahnuće ritualom orijentalnih plesova

Intervju: Valentina Lacmanović, plesna umjetnica

  • Valentina Lacmanović, foto: Maja ĐurinovićValentinu Lacmanović sam gledala i susrela u Svetvinčentu na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u srpnju ove godine. Predstava, odnosno performans Shedervish koju je izvela na festivalu u intimnoj atmosferi Lođe, začudila je osobitim pristupom ritualu i sigurnim vladanjem istočnjačkim metodama meditacije u pokretu. Kako je riječ o otkriću još jedne strane Zagrepčanke, (njezino je sjedište Amsterdam), koja je ovog ljeta prvi put nastupila u domovini, željela sam upozoriti hrvatsku kazališnu scenu na ovu rijetko zanimljivu umjetnicu.

    Gdje si se počela baviti plesom?

    Kao malu su me poslali na ples kod Silve Hercigonje. Kasnije sam se uvijek vraćala plesu, glumi, glazbi, to je bila nekakva moja formacija… Ali ples je bio – to! Istina, bilo je nekih mojih osobnih sumnji, htjela sam preći sa scene iza kamere, upisati filmsku režiju… ali to se nije desilo jer su me pozvali u Avignon i tamo sam se nastavila baviti glumom…

    Prije ovog ljeta i festivala u Svetvinčentu nisam nikad profesionalno nastupala u Hrvatskoj, i evo, prvi put, sa svojom predstavom. Bila sam jako uzbuđena zbog toga. Želja mi je otvoriti se i ovdje, podijeliti to sto nosim sa sobom. Nervoza je dolazila od činjenice neprepoznavanja korijena. Zapravo ne vjerujem u korijene, mogu reći da ih kao biljka u tegli nosim sa sobom i puštam ih na kratko vrijeme.

    Hrvatska je za mene važan dio prošlosti, ali kako nastojim živjeti sadašnji trenutak i otišla sam davno, i ne znam skoro ništa o sadašnjoj plesnoj i kazališnoj sceni u Hrvatskoj, nisam imala predodžbu o tome kako će performans biti primljen. Na sreću, publika je bila izuzetno pažljiva i vrlo senzibilna. Oduševili ste me!

    Valentina Lacmanović, ShedervishKako ples kod nas ne pripada u ozbiljne studije pretpostavljam da si se ipak i nečim drugim bavila?

    U Zagrebu sam studirala četiri godine na Filozofskom fakultetu, ali sam diplomirala u Francuskoj. Studirala sam filozofiju i francuski pa je to bilo moguće. Zapravo sam diplomski odradila znajući da se time neću baviti. Ali opet, ono što mi je puno pomoglo u radu na predstavi je činjenica da sam studirala kod Rade Iveković orijentalnu filozofiju i to mi je stvarno otvorilo oči da ne shvaćam orijentalne plesove kao aerobik i pokušam biti malo radoznalija.

    S naglaskom na trbušnom plesu – to je bio pravi modni trend?

    Zato sam se i prestala baviti time. A bavila sam se profesionalno šest godina onime što su Napoleonovi generali zabavljajući se u egipatskim klubovima ignorantski nazvali „trbušnim plesom“ a što insistiram nominirati Orijentalnim plesovima. Moja je namjera da predajem orijentalni ples kao nešto cjelovito, kao dio kulture, kao ples koji ima svoju estetiku, koji čuva dignitet žene… To je moguće, ali treba jako puno rada, a generalni, olaki pogled na orijentalni ples je stvoren kroz Raqs Sharqui (doslovno Orijentalni Ples), zavodljivi belly dance, u zapadnjačkoj interpretaciji uglavnom kabare stil nastao pod utjecajem egipatskog filma od pedesetih nadalje… To sam isto proučavala i predavala i plesala ali sam iz toga izašla. Posvetila sam se kreacijama. Ali još ponekad držim plesne radionice…

    Valentina LacmanovićNa temu?

    Ovisno o interesu: orijentalni ples – najradije predajem Egipatski Baladi, neku vrstu bluesa, nostalgični solo nastao na sastancima imigranata sa sela beled u okolicu El Caira u kojem se miješa folklor sa urbanom interpretacijom i miješanjem folklornih i urbanih instrumenata, zatim indijski ciganski ples kalbelya koji sam učila u Indijskoj pustinji i koji plešem često sa jednom divnom grupom muzičara iz Jhodpura, i sufi ples. Ali moje radionice, uz trening, sadrže i povijesni i teoretski dio. Prenošenje nekih plesova je vrlo složeno. Naime kad ste u akciji sa ljudima kojima je određeni ples dio kulture i dešava se kao nešto prirodno, to je jedna stvar, a kasnije to prenositi studentima je druga. Zapad zahtijeva racionalizaciju i razumijevanje svega. Učenje prolazi na prvom mjestu kroz razum. A orijentalni plesovi su po meni stvar osjećanja i doživljavanja. Bez toga tehnika je sasvim beskorisna. Ona je neophodna kao jedan od elemenata ali ne i najvažniji. Moje radionice su uvijek prilagođene grupi koju treniram i na osnovu senzibilnosti studenata i njihovom tehničkom nivou eksperimentiram. Po iskustvu znam da je detaljno pripremanje radionice orijentalnog plesa u većini slučajeva promašen potez. Obično odaberem temu, to svakako, ali nikad ne isključujem eksperiment.

    Vraćam se na predstavu Shedervish. Da li uvijek igraš među publikom ili koji put koristiš i pozornicu?

    Oboje. Ipak je to energetski ples. Ovo što se desilo u lođi u Svetvinčentu je bilo fenomenalno pošto su ljudi bili blizu i osjetili. I bile su jake reakcije. S druge strane pozornica je dobra jer ljudi vide sve: projekciju, mene unutar slike; estetski je uvjerljivjije ali ne znam da li je i energetski jače.

    Kombiniraš istočnjačke ritualne tehnike?

    Za mene je ritual inspiracija ali nije cilj…

    Ritual čega?

    Ritual je po meni svaka akcija osvješćivanja prostora, vremena, geste i misli. I kroz to osvješćivanje kroz ples na sceni, k tome repetitivni, meditativni ples, dolazi do oslobađanja u smislu prelaženja vlastitih granica, tjelesnih, mentalnih, zaboravljanja bazične psihologije, svega što se u nama dešava, i transgresija granica. Ukratko – osvješćivanje granica i njihova transgresija.

    Kako to ide zajedno: oslobađanje a vezano uz čvrsti koncept, sliku, glazbu, performans?

    Pa to je pravilo scenske umjetnosti. Što je ograničenije više se može dobiti slobode. To su pravila igre. Kao u kartama ili šahu… Što su pravila slozenija to se više slobode može dostići. Ako ne postavite pravila dobivate kaos, a ne slobodu. Orijentalne umjetnosti često imaju čvrsta pravila. Igrala sam u jednoj modernoj verziji kabukija, gdje su se sačuvala sva pravila kabukija, ali unutar toga smo našli slobodu da to preokrenemo u moderni teatar.

    Valentina Lacmanović, ShedervishKad vodim radionice o plesovima transa nazivam ih From trans to performans. Riječ je o tome da kao umjetnici prepoznamo što je za nas u izvoru inspiracije (u ovom slučaju ritual transa) vazno a što ne. Što će u prijevodu sa ritualnog prostora zajednice na jezik ritualnog prostora scene biti jako a što ne. Znači kroz vrijeme provedeno zajedno u radionici, svaki učesnik bi trebao osvijestiti vlastitu moć opažanja i biranja elemenata za vlastitu kreaciju. Znači kad bi ja samo izvodila plesove transa, i ljudi samo to gledali i ne bi bili pozvani u ritual bilo bi dosadno, rituali su nešto u čemu svi aktivno sudjeluju. Kada derviši plešu oni su u tome, njima nije problem što se dešava u publici, tko to gleda. Nema tu nikakvog ega ni performansa. To je vrlo jednostavno. Oni su to: pod navodnicima bezlični. A publika sudjeluje aktivnim slušanjem, koje čini da se promatrači ne osjećaju kao promatrači, nema granice između scene i publike.

    Moj pristup je vrlo osoban, slobodan. Kad sam počela ubacivati elemente koji me nadahnjuju – elektronsku glazbu, različite instrumente, video, u početku me bilo strah da radim nešto što se ne radi jer sam imala veliko poštovanje i divila se semazanima (semazan je onaj koji izvodi plesni dio rituala sema, whirling dervish a sema u originalu znači, između ostalog i slušanje), ali ipak je prevladala u meni želja da se kroz tu formu izrazim kao kreator. I reakcija na koju sam naišla je uvijek bila odobravajuća. Kod Mewlevi sufi mističkog učenja važno je srce, sloboda i ekstaza.

    Da, htjela sam napraviti projekt koji govori o ljubavi i slobodi, pojmovima koji po meni čine da svijet postoji i da se ne raspadne.

    Tvoja vrtnja je uvijek ulijevo? 

    Zanimaju me Mevlevi derviši, koji su nastali na uspomenu na Rumija, oni se vrte ulijevo… planeti se vrte ulijevo, svemir se vrti ulijevo, (suprotno od sata!). To je moje osobno opredjeljenje. Vrtnja u lijevo je iracionalno, ekstaza, ludost i pobjeda srca nad razumom. E sad, kad se uzme nadahnuće rituala i plesa transa, i to se pretvara u umjetničku prezentaciju za mene je jako važno da postoje ti trenuci gdje sam ja iznutra ali da isto dajem prema van, tako da publika može žonglirati s time i da jednostavno bez obzira što su moji estetski izbori možda jasni samo meni: koji je pokret koja simbolika, da i ljudi koji poima nemaju i to ih inače ne zanima, nešto dožive. To je vrlo stara simbolika. Univerzalna simbolika. Krug na podu unutar kojeg plešem je jantra tantrička. To su simboli koji su primitivni, jednostavni, ali koji su inspirirali puno umjetnika. Kubizam se inspirirao time, bazičnim formama. Ništa u mojoj predstavi nije novo, sve je vec odigrano! Derviši su bili nadahnuće u predstavama na Zapadu već (koliko znam) 1761, u Sulejmanu Drugom C. S. Favarta, a da ne pominjem Teda Shawna ili Boba Wilsona, a Gurdjeff…

    Valentina Lacmanović, Shedervish, foto Amir GrabusKod mnogih koreografa se u određenoj fazi rada javlja fascinacija dervišima. Neki to uključe u vlastite kreacije, neki samo počnu drugačije razmišljati o pokretu. A za mene je to baza na kojoj gradim vrlo osobne priče na apstraktan način i dijelim ih sa publikom. Radim performans u kojem koristim suvremene medije, video, stilizirane kostime, šminku, sliku... jer mislim da je cilj ono što je Rumi rekao: ne možemo se samo baviti duhom, moramo prihvatiti svijet, tada se živi u potpunosti. Želim živjeti u svijetu koji me okružuje, ovdje i danas! Ne želim zatvarati oči pred fantastičnim mogućnostima slobodnog izražavanja u zapadnom svijetu! Cijela ta tranzgresija i meditacije nisu moguće bez tijela. Na mnoge načine zaboravljamo da imamo to tijelo i da ne možemo ni misliti bez tog tijela i da nam ono što unosimo u tijelo kreira misli… I to je vrlo povezani proces. Opsesija tijelom i njegovim izgledom na Zapadu je naprosto zastrašujuća jer ide upravo u suprotnom pravcu od slobode i povezanosti duha i misli sa tim tijelom. Što se mene tiče, ti trans plesovi su me naučili najviše o sebi i svijetu, nakon svih onih knjiga i studija, samo kad sam se zatvorila u studio i odlucila pogledati unutar sebe i suočiti se sa nekim malim istinama, tad sam tek naučila, i još učim, ima tu puno za učit. Niti jedan korak koji napravimo u životu nije isti!

    Što ti se dogodi na kraju predstave?

    Oslobodi se energetsko polje. Obično me ljudi žele zagrliti. Zagrljaj je dio sufi tradicije gdje srčana čakra dolazi u doticaj sa srčanom čakrom. I kad se završi performans znam da oko sebe imam energetsko polje, osjećam se fenomenalno, puno, osjetljivo, nakon tog plesa nema nikakvog umora, naprotiv. Osjećam da nema granice izmedju mene i ostatka svijeta.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 26. kolovoza 2008.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji