Plesna scena.hr

Napeti susreti plesne vrste

Centar za dramsku umjetnost, Zagreb, Festival Improspekcije, Zagreb: Tamo gdje se susreću, kor. Mila Pavićević i Zrinka Užbinec

• 
  
  Suživot. Bila bi to najadekvatnija riječ koji opisuje predstavu Tamo gdje se susreću Mile Pavićević i Zrinke Užbinec, u izvedbi Lane Hosni, Marte Krešić i Lane Šprajcer. Predstava je premijerno i jedini put odigrana tijekom festivala Improspekcije, u studenome u Teatru &TD, što je šteta jer je riječ o jednoj od ponajboljih plesnih predstava sezone. Da se radi o zanimljivoj autorskoj suradnji moglo se naslutiti već u njihovom, koliko je poznato, prvom zajedničkom uratku Šavovi iz 2014., pod istim okriljem, u MM centru. Uz već spomenute autorice, pratio ga je gotovo isti tim – dramaturg Mario Kikaš i oblikovatelj zvuka Lujo Parežanin.
  
  Obje predstave karakterizira apsolutni fokus na plesačko-koreografski rad ili da se tako izrazim, proizvodnju plesa. Dok u Šavovima pratimo kako troje plesača, svaki za sebe postepeno kroje plesnu frazu, u Tamo gdje se susreću, kao što i sam naslov upućuje, naglasak je na među-utjecajima triju plesačica, kao i kroz njihov odnos prema okolišu. Gledamo ih u radnom okruženju pod bijelim svjetlom, u jednostavnoj odjeći – pamučnoj majici, hlačama i platnenim tenisicama – bez ikakvih scenskih pomagala, prepuštenima samo samima sebi te onome što su zatekle u arhitekturi prostora. Postupno se otvaraju i jedna drugoj, gledateljima na čije reakcije uzvraćaju i glazbi čije suptilne sugestije određuju dramaturšku segmentaciju predstave (ili pokret utječe na glazbu?).
  
  U tom „staništu plesa“, kako ga slikovito imenuju autori u popratnome tekstu, plesačice se doslovno sudaraju o površine prostora, preuzimaju njihove oblike i nadograđuju ih. Pokušavaju se pokrenuti i u naizgled najnepokretnijoj situaciji, inteligentnim tijelom pronalazeći rješenja. Najprije to čine samostalno, zatim u međusobnom tjelesnom kontaktu, kasnije preslikavajući elemente jedna od druge, pa tako često tijekom predstave prepoznajemo ponavljajuće motive.
  
  Rezultat je prilično iščašen pokret, naizgled neplesan i anatomski nelogičan. U toj nemilosrdnoj ekologiji sve je prepuno ljudskog traga, znojnih otisaka, osmjeha i duhovitih tjelesnih dosjetki. Primjerice, u složenom zapletu udova, kada se čini da nema izlaza, one pokret pronalaze barem u zavodljivom njihanju zglobova, titrajima prstiju ili očnim kapcima, odnosno namigivanjem. Dok se u početku samo usamljeno kotrljaju svaka svojom putanjom, pitanje je vremena kada će se susresti s nekim ili nečim što će neminovno utjecati na daljnji tijek njihovog pokreta.
  
  Predstavu Tamo gdje se susreću karakterizira prije svega vrlo jasna, a temeljito razrađena autorska namjera koja se može promatrati i samo na razini fizikaliteta, pri čemu dovoljno jaka. Promatrati je međutim možemo i na razini pitanja – koji su uvjeti potrebni za proizvodnju plesa ili koegzistencije uopće. Ipak, najjači je adut ove predstave izvrsna, plesački oštroumna i napeta izvedba, koja drži pozornost od prvog do posljednjeg trenutka.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 4. travnja 2016.
  
  Tamo gdje se susreću
  koncept i koreografija Mila Pavićević i Zrinka Užbinec
  dramaturška podrška Mario Kikaš, oblikovanje zvuka: Lujo Parežanin, producent Miran Jurić
  izvode: Lana Hosni, Marta Krešić i Lana Šprajcer
  produkcija Centar za dramsku umjetnost, Zagreb
  koprodukcija Festival Improspekcije, uz podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Piše:

Jelena
Mihelčić