Kazalište rezonance
Gostovanje: If It Be Now – Fragments and Impressions of Hamlet, red. Arka Mukhopadhyay
-
Arka Mukhopadhyay je glumac, izvođač, pedagog, nezavisni istraživač (trenutno i stipendist Ministarstva kulture Republike Indije) koji svoj rad temelji na više izvedbenih, borilačkih, obrednih i duhovnih metoda; osnivač je i voditelj projekta Aršinagar (Arshinagar Project), kolektiva fizičkoga teatra unutar kojeg u zajednici s kolegama razvija metodu zvanu sahrudaja (Sahrudaya), temeljenu na rezonanci iz koje izvođač gradi harmoniju s prostorom, suizvođačima i publikom kao svjedocima/sudionicima kazališnog čina.
Zahvaljujući podršci Etnografskog muzeja i Indijskog kulturnog centra, a povodom obilježavanja 400. godišnjice Shakespeareove smrti, Arka Mukhopadhyay je 12. travnja 2015. u vrlo zanimljivom, intimnom, zatvorenom, visokom i kružnom prostoru dvorane Etnografskog muzeja održao radionicu a zatim izveo svoj solo If It Be Now – Fragmets and Impressions of Hamlet (u nešto skraćenom obliku za sudionike radionice, dok je 13. travnja odigrao cijelu predstavu). U kratkoj najavi tog rijetkog kazališnog događanja, tako daleko od spektakla, nalazimo i pojam Sahađa kazališta. Sahađa (sahaja) znači jednostavnost ili prirodnost. Mnoge duhovne škole Indije koriste taj termin za opisivanje kreativne, oslobođene svijesti. Nadahnut time, sahađa je program učenja koji koristi alate i tehnike psihofizičkog teatra kako bi stvorio prostor za istraživanje unutrašnjih i vanjskih prostora te njihovu korelaciju.
Naravno da je radionica od nekoliko sati i više no prekratka da bi se dublje upoznala bilo koja metoda, no i ovakav susret je otvorio nove prostore i zapravo potvrdio da je kako na Zapadu tako i na Istoku temelj suvremenog kazališta odnosno izvedbenih umjetnosti izvođačka prisutnost, posvećenost u bivanju sada i ovdje, sposobnost dovođenja sebe, tijela/uma u poziciju neke vrste medija otvorenog za kreaciju, igru, komunikaciju. Arka Mukhopadhyay nazvao je to kazalištem rezonancije, posve svjestan da zapravo mnogi veliki kazališni teoretičari i praktičari govore o istoj stvari koristeći druge termine. Tijekom radionice se dotaknuo i razlike između Istoka i Zapada koje se gube u stalnom krugu međusobne inspiracije: Brook, Grotowski, Barba odlazili su učiti na Istok, a indijski umjetnici poput Arke, u potrazi za ritualnim, organskim, arhetipskim suvremenim teatrom odlaze istraživati na kazališna sveta mjesta Europe: u Poljsku, Italiju… (A ja sam tu prepoznala i suigru o kojoj je Gavella puno pisao.)
Ono što je kod Arke specifično je put čistog obreda, duhovnost ali i apsolutna izvedbena prezentnost. Na radionici je kroz disanje i osvještavanje te jednostavne aktivnosti poput gledanja, hodanja i repeticiju jednostavne sekvence pokreta (stvorenih individualno na temu molitve, obraćanju Nebu i Zemlji) vodio sudionike do puštanja glasa, disanja koje postaje pjesma i ispunjava prostor harmonijom zajedništva, te uključivanja i govora kao rezultata organskog i osjetilnog unutarnjeg impulsa.
Radionica i razgovor s Arkom bili su lijep uvod u predstavu i njegovog Hamleta. Izvedba (nadahnuta i tekstovima Borisa Pasternaka, Heinera Müllera i Jana Kotta) ujedinjuje strukturu, preciznost i improvizaciju te ne teži postati simbolom, porukom, nego iskustvom, iskustvom krhkog čovjeka, Hamleta „uhvaćenog u zamku riječi“. U najavi piše da se predstava izvodi na engleskom (razumjela), bengalskom (čula) i nigdjezemskom (osjetila), a Arka u izvedbi ujedinjuje pokret i glas – od ritualnog mumljanja do pjesme i govora (kolaž teksta). Prostor izvedbe je zatvorena dvorana u kojoj svi sjede na podu. Iza izvođača je zid / platno, a ispred dvanaest upaljenih svijeća koje bacaju neobične sjene s obzirom na njegove kretnje. I drugog svjetla nema. Sve počinje vrlo ritualno – Arka sjedi prekriženih nogu pri dnu prostora, iza svih svijeća i diže glavu. Otvara svoj pogled na gledatelje uključujući ih u sam čin. Diže se, kreće, kruži, balansira oko i između svijeća, mumlja, ozvučuje glasom, pjeva, govori; prepoznaje se po koji stih iz Hamleta i isto tako kada se odmiče od njega.
Koristi, reklo bi se, prostore realnog obraćanja i govora da bi već idućeg trena skočio, lupio nogom, prilijepio se o pod, odmumljao nešto na nigdjezemskom, ili krenuo u obred indijskog mistika, i sve to ima svoj put i logiku i nijedan skok ne budi i ne izbacuje iz te zatvorene scenske realnosti. Prekapa, propituje, traži svijetlo u mraku ali ga sam gasi: jednu po jednu svijeću. S lakoćom spaja šamansku tradiciju i suvremenost i iznenađuje (ili ne?) koliko se to okruženje i atmosfera učinila točnom za Hamleta. Nema sumnje da je to osobni odabir i iskustvo i da njegov Hamlet dolazi iz svijeta Indije, i da neka značenja zapadni gledatelj ne može racionalno pojmiti, ali može naslutiti i osjetiti tu vječnu i općeljudsku dilemu u drugačijem, osobnom ruhu. I to novo iskustvo je zanimljivo i dragocjeno. Na kraju, posve ogoljen izvođač gasi i zadnju svijeću, ostaje u potpunom mraku i odlazi. No rečenica koju izgovara (a to nije: „The rest is silence.“) prije nego zatvori vrata za sobom – sluti nastavak traganja. Za nekim drugim svjetlom?
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. travnja 2016.