Plesna scena.hr

Iskorak u slobodnije

Komunikacija, kor. Marija Matković

• 
  
  Časopis Kretanja u dvobroju 3/4 iz 2005. godine donio je temu plesa u hip-hop kulturi, kao prilog sagledavanju tog moćnog fenomena koji je nesumnjivo utjecao na plesnu kulturu i ples kao kazališnu umjetnost, a u tom trenutku je nekako bio i jako aktualan na hrvatskoj suvremenoj plesnoj sceni kroz rad i povezanost karizmatičnog i popularnog b-boya Gorana Kolareka i plesačice suvremenog plesa i b-girl Zrinke Užbinec. (Iako je već prije, od osamdesetih Rajko Pavlić unutar Liberdancea promovirao break dance što je u konačnici, početkom 2003. rezultiralo predstavom Give me a break u kojoj su nastupili Kolarek, Siniša Križaj, Hrvoje Rešetar i Robert Franjo.) U navedenom broju Kretanja objavljen je razgovor Ive Nerine Sibile s britanskim umjetnikom Robertom Hyltonom koji je 2002. gostovao na Tjednu suvremenog plesa (ponovno je gostovao 2008. kada je vodio i prezentirao vrlo zanimljivu radionicu s učenicima Škole suvremenog plesa Ane Maletić), umjetnikom koji je došao iz street dancea da bi onda upisao studij plesa što je rezultiralo specifičnom plesnom formom.
  
  Nažalost, Kolarekov razvoj i uspon iznenada je i tragično zaustavljen (pogibija u prometnoj nesreći op. ur.). Bilo je i dalje i ima i u Zagrebu vrlo zanimljivih intervencija i pokušaja fuzije hip-hoperskih tehnika i suvremenog plesa, no bez pravog, scenski vidljivog pomaka; Kelkope Tamare Savičević su unutar svog prepoznatljivog kontinuuma u jednom momentu napravile iskorak, ali ga nisu uspjele zadržati i produbiti; u posljednje vrijeme unutar djelovanja Plesnog centra TALA privlači pozornost Brutala i Mario Vrbanec kao koreograf čije vrijeme, vjerujem, tek dolazi; i to sigurno nije sve. Istina je da je hip-hop energija silno privlačna i iskoristiva u komercijalne svrhe, ali je istovremeno i vrlo autentična, globalna, mladenačka i zarazna u stavu osobnog angažmana odnosno društvenog aktivizma marginalizirane zajednice. Hylton podsjeća da je „hip-hop stanje svijesti, a braća i sestre koji imaju znanje i umove i koji mogu podići zajednicu izvan opresivnih društvenih i mentalnih situacija, to trebaju i učiniti.“
  
  Predstava Komunikacija koju autorski (koreografija, koncept i produkcija) potpisuje Marija Matković, premijerno je izvedena u siječnju u Pogonu Jedinstva u sklopu projekta Pogonator, a ovaj osvrt se temelji na reprizi održanoj 7. travnja 2016. Riječ je o odličnoj, zabavnoj, duhovitoj i autoironično angažiranoj, komunikativnoj predstavi mladih za mlade, (plesnom) kazalištu zajednice. Uz brojne izvođače (Ruta Feldman, Ana Karlović, Nataša Pavičević, Korina Klakučer, Dea Mandir, Lucija Sušić, Martina Jovanović, Dorotea Cepanec, Martina Martinić, Martina Ivančić, Karla Ileš, Ilona Cvitić i Ante Jerković) puna dvorana pažljivo je i angažirano pratila tijek, reagirajući tijekom cijele izvedbe.
  
  Marija Matković dolazi iz natjecateljskog plesnog svijeta bližeg sportskoj disciplini nego kazališnoj umjetnosti, temeljenog na pravilima, gdje se sve boduje. Plesačica je, koreografkinja i sudac, osnivačica je i voditeljica plesnog studija Hip Hop House; pohađala je brojne plesne seminare, a doticaj sa suvremenim plesom je pretpostavljam počeo u plesnom centru TALA, pa onda Liberdanceu i plesnoj radionici Maše Kolar, a onda je iz svijeta hip-hop natjecanja iskoračila, kako sama kaže: „prešla na plesni svijet slobodnijeg duha gdje se još više kreativno mogu izraziti, gdje nemam pravila, gdje mogu djelovati više. Komunikacija je prvo nastala kao kratka koreografija koja je, osjetila sam, bar malo utjecala na drugu stranu pozornice. Koreograf sam s razlogom: da djelujem! Natječaj za prostor Pogon Jedinstvo pretvorio je misli u djelo. Napravila sam nešto veće, potpuno iskreno i iz vlastitog iskustva, i tako je nastala predstava Komunikacija.“
  
  Ono što ugodno iznenađuje je autoričino balansiranje između ravnopravnih elemenata u svrhu cjeline i poante predstave. Scena je široka i otvorena; s lijeve strane je omeđuje scenografija bakine kuhinje, stola, ukratko neka obiteljska situacija, a s desne je namještaj posložen u smislu nekoliko paralelnih interijera – prostora u kojem žive prijateljice. Tema je, kako kaže naslov, suvremena komunikacija, ili točnije – izostanak komunikacije: kako u obitelji (tri generacije žena) kroz usporedbu vremena kad se razgovaralo uz pune tanjure, a ne usput, preko laptopa; tako i u društvu s vršnjacima koje uz mogućnosti suvremene tehnologije djeluje kao teatar apsurda. Kroz priču se provlači tema odlaska na satove hip-hopa, u konačnici rijetkog mjesta gdje se zajedno diše, vježba, znoji, razgovara; kao što su u predstavu nenametljivo utkani plesni dijelovi koji nisu dugi (često tako naporni) isplesani brojevi sastavljeni od niza sinkrono izvedenih sekvenci nego kratki, sadržajni i emotivni trenuci zajedništva kroz pokret. U tom smislu je autorica pokazala veliku samodisciplinu i kreativnost i pažnju spram forme plesnog teatra u kojem se u točnom tempu izmjenjuju scene i nadopunjuju dijelovi govora i pokreta.
  
  Mariju Matković sam 27. travnja vidjela i kao plesačicu unutar programa Street forma (dio Platforme HR). Iz njezine plesne minijature Dancing in the Dark očit je veliki pomak u pokretu, neobična suptilnost i iskorak iz osnovne, eksplozivne i grube poetike hip-hopa; što sve zajedno nagovještava neko novo, angažirano, energično i oplemenjeno, hip-hop kazalište.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 29. travnja 2016.

Piše:

Maja
Đurinović