Svjetski dan plesa već se tradicionalno proslavlja u sklopu plesne manifestacije Platforma HR čije je 17. izdanje trajalo puna dva tjedna s raznolikim sadržajem. Uz TASK-ove koji su već nekoliko godina okosnica programa, na Platformi HR smo gledali i Kliker, festival plesnih događanja za djecu te Streetformu festival koji je okupio mnoge ljubitelje urbanih plesova. Platformu HR su prije šesnaest godina pokrenule Larisa Navojec i Tamara Curić (tadašnji je naslov bio Platforma mladih koreografa), kada su osnovale i Plesni centar Tala.
Jeste li zadovoljni ovogodišnjom Platformom HR?
Iznimno. Ono što me najviše veseli jest to što mi radimo iz srca, iz svoje potrebe, a zatim, kad sve prođe, vidimo rezultat i tek tada postajemo svjesni koliko je taj projekt značajan za cijelu regiju, ne samo za Hrvatsku. To nam ne govore samo gosti koji dolaze na Platformu HR, nego i stariji kolege koji se sjećaju zlatnih vremena suvremenog plesa s kraja osamdesetih godina. I to mi je zaista važno. Platforma HR je prostor u kojemu ljudi istražuju, gdje traže nove oblike teatra, novu komunikaciju s publikom, nove načine prenošenja i dijeljenja svojih iskustava, osjećaja i svega što žele interpretirati. Ali istražuju to na nov način.
Što je danas novo u suvremenom plesu?
Prije svega, gubi se klasična crna kocka. Ja sam iz generacije gdje su nas učili: „Treba probiti četvrti zid. Treba biti prisutan na sceni.“ Puno je bilo uvjetovanja: što se sve smatra kvalitetom, koji su načini uvriježeni u kazalištu, što je prihvatljivo. Paralelno s plesnim obrazovanjem u Školi za balet, ples i ritmiku, mnogo sam vremena provodila s Milanom Broš koja mi je davala drugi rakurs govoreći da se konvencije mogu rušiti, da ih se ne treba slijediti. Mislim da je suvremeni ples idealan alat za isprobavanje različitih i novih formata predstava. Kako su to sredinom osamdesetih u Kulušiću radili naši stariji kolege – izmjestili su ples iz teatra u glazbeni klub i na taj način otvorili nove formate suvremenog plesa i glazbe i svih drugih umjetnosti koje su se tada počele miješati – tako i mi pokušavamo dati nove prostore, razbiti klasične i uvriježene pojmove što je to kazalište i plesna predstava. Umjetnost se može dogoditi svugdje ako joj dopustimo. To radimo i kroz plesne predstave za djecu. Ne zovemo djecu u kazalište, mi idemo k njima – u vrtiće, škole, učionice, sportske dvorane, vanjske prostore...
Bavite se time i u Vašoj posljednjoj predstavi displaced koja je bila prikazana na ovogodišnjoj Platformi HR. Displaced znači izmješten.
Ona je svojevrstan closure svih tih pokušaja. Sve je oko nas tako definirano. Od rođenja smo usmjereni. Društvo ima uređene sisteme – ako ih ne slijedite, teško ćete se dobro osjećati u tom društvu. E pa pokušavamo malo to omekšati, jer smatram da nema krivog pogleda. Svatko ima svoje oči i svoje srce i doživljava čitav svijet, život i umjetnost na svoj način. Sve je dopušteno i sve je ok. Na fizičkoj razini displaced se igra metodom točkica koju je osmislila i kao metodu provodi već duži niz godina Aleksandra Janeva Imfeld. Zanimljiva i uzbudljiva tehnika koja otvara tijelo u svim smjerovima i pokreće vas tamo gdje se nikad ne biste sjetili proći.
Na prošlogodišnjoj smo Platformi HR gledali premijeru Vašeg sola Kako dotaknuti zmaja: arhiv kretanja u pet solo scena u kojemu ste u suradnji s koreografkinjom Ivom Nerinom Sibilom pokušali arhivirati svoje dosadašnje plesno iskustvo. Koliko su se Vaši istraživački interesi promijenili i jesu li oni drugačiji kod Tamare plesačice i kod Tamare koreografkinje?
Ne. Odgovor je jedan. Počela sam s edukacijom u kojoj su pravila bila jasna. Prvo sam morala naučiti sva ta pravila. Pokreti su bili određeni, tehnički je bilo važno da poznajete balet, da se upoznate sa što više plesnih tehnika i da zaista svoje tijelo osposobite u alat. Zadovoljna sam i sretna da sam 1995. otišla u Belgiju, na trogodišnji studij u Vlaamse Dansacademie u Bruggeu, gdje sam taj svoj alat dovela do maksimuma svojih tjelesnih mogućnosti. Kad sam se vratila u Zagreb, počelo je rušenje svih tih učenja. Shvatila sam da mi sve što sam naučila samo pomaže u potrazi za onim što je moje. Ono što je lijepo u suvremenom plesu, a što se dogodilo u zadnjih dvadesetak godina, jest to da su se ljudi usmjerili ka svom tijelu, vlastitom pokretu i izrazu gdje nema određenosti i uvjetovanja. Lomile su se dotadašnje navike i tražile nove ekspresije. I to mi je prekrasno. To je ta širina i prostor gdje čovjek zaista može djelovati. Danas je to kombinacija jednog i drugog i to je ono što je uzbudljivo. To je tako uzbudljivo – evo, ja sam se sada sva naježila! Imam veliko temeljno znanje, širinu i iskustvo koje sam dobila zahvaljujući dugogodišnjem radu, a s druge strane dopušteno mi je sve – želim razlomiti taj sustav, vidjeti što je u njegovoj srži i vidjeti što je meni zanimljivo. Vratila sam se sebi, stvarima koje me zanimaju, ne razmišljam više o tome što društvo očekuje od neke plesne predstave. Kad idete iz sebe, dobijete više pozitivnih reakcija od publike jer ona prepoznaje iskrenost, vašu autentičnost i predanost. To ne znači da će pamtiti vašu predstavu do kraja života, ali ono što je meni bitno jest da ostane zabilježena nekakva emocija, slika, mali povjetarac koji prođe kroz kosu i ostane zapamćen. No, to ne možete postići ako prije toga ne napravite krug – stvari se mijenjaju, mi mijenjamo pogled, ali na kraju se vraćamo tamo gdje smo bili na početku. Tu smo slobodu, taj pristup i entuzijazam imali kad smo počeli. Međutim, morate proći određena iskustva da biste znali što s njima i što s onim znanjima koja ste imali do tada. Bez iskustva i bez integriranih, proživljenih emocija mislim da je teško doprijeti do istine u sebi.
Osim što plešete i koreografirate, većinu vremena provodite i kao pedagoginja, producentica, organizatorica – zapravo menadžerica u kulturi. I to vrlo uspješna menadžerica – što se vidi po Plesnom centru Tala i Platformi HR koje uspješno vodite već sedamnaest godina. Volite li taj dio svog posla?
Meni je to toliko organski. Već sam u osnovnoj školi u razredu organizirala svakojake akcije i nastupe na školskim priredbama. To mi je u krvi. Kad smo osnivale Plesni centar Tala, drago mi je da sam bila gurnuta u taj organizacijski dio jer ga sama nikad ne bih odabrala. Predstave su postajale sve veće i zahtjevnije i bio nam je potreban producent. U to sam vrijeme postala majka, pa je sve vodilo tome da dvoranu zamijenim uredskim poslom. Nikad nisam napustila ples u tijelu, ali sam se usmjerila u organizacijski dio. Jako sam sretna zbog toga jer mi je taj posao pokazao koliko imam različitih vještina i potvrdio mi je da mogu sve što poželim. Umjetniku često nedostaje upravo ta podrška iznutra – da zna da je ono što radi odlično. Umjetnik je uvijek u nekoj skepsi, u nekom ispitivanju. I to je taj prostor iz kojega nastaju lijepe stvari. Ja sam od plesača i koreografa postala menadžer u kulturi koji provodi vrlo ozbiljne europske projekte, vodi infrastrukturu i organizaciju škole Tala, provodi festival Platforma HR – to su ogromne stvari. Ni sama ih nisam svjesna sve dok mi drugi ljudi ne kažu. To je dio mene i potpuno mi je prirodno baviti se time. S druge strane, dalo mi je drugi pogled na ples. Više nego ikad znam da je ples užitak, a ne muka. Ples je livada slobode koja je vrlo rijetka – to je utopijsko mjesto. Kad sada uđem u dvoranu, cijenim taj prostor više nego kad sam bila samo plesačica, kad nisam razmišljala o tome što je sve potrebno da nastane jedna predstava. Taj je sustav kod nas nerazvijen, ne postoji nikakav preduvjet da biste nešto stvarali i to uistinu otežava producentski posao. Srećom, moja mi je kreativnost puno pomogla. Ipak sam u duši umjetnica i to je moj osnovni pogled na život.
Znači da menadžer u kulturi mora biti dobar koreograf i plesač kako bi se snašao u svim tim brojkama i projektima?
Da (smijeh). To su projekti koji se mogu usporediti s koreografijama. Uživam u svemu tome jer je sve to ples i razvoj svijesti o plesu. Ako plešem samo za sebe ili za mali krug ljudi, nisam ispunjena. Imam potrebu podijeliti to sa širim brojem gledatelja. Larisa i ja smo odmah na početku uvidjele da je to nemoguće ako ne radimo i društveno angažirane projekte, edukaciju i festivalsku formu gdje okupljamo ljude. Pokušale smo osjetiti što sve nedostaje kako bismo sami sebi omogućile taj užitak. I eto, sad nakon petnaest godina ponovno sam počela uživati u dvorani, vraćam se polako plesu jer se Centar ustrojio i samoodrživ je, na što sam jako ponosna. Zaista smo rijedak primjer centra koji se bavi suvremenim plesom, a samoodrživ je pomoću svojih drugih kanala. U centru provodimo raznovrsne edukativne programe za različite uzraste, produciramo profesionalne predstave i organiziramo festival Platforma HR. Na taj način ne samo da širimo plesni virus, nego i stvaramo plesnu publiku.
Kako stvarate plesnu publiku?
Dolaze nam ljudi koji se najčešće nisu susreli sa suvremenim plesom. Svakom našem đaku kažemo da mora pogledati bar jednu predstavu nakon koje može zaključiti zanima li ga ili ne suvremeni ples. U dvanaest godina postojanja škole prošlo je oko četiri, pet tisuća polaznika. Svake godine imamo dvije produkcije na koje dođe oko tri tisuće roditelja koji uglavnom očekuju zabavne koreografije. Kad vide svoju djecu da rade suvremeni ples na kapljicu vode, ostanu ugodno iznenađeni jer nisu ni pomišljali da ples može proizvesti takve stvari, pogotovo kod manje djece. U našim produkcijama obavezno imamo i jednu izvedbu profesionalnih plesača. Gostovale su nam Nikolina Pristaš, Maja Drobac i mnoge druge naše kolegice. Njihovim nastupima educiramo publiku. Ne gajim iluzije da će svi postati plesna publika, ali da od tri tisuće ljudi suvremeni ples zavoli njih deset, već smo puno učinili. Plesna publika se gradi vrlo strpljivo i vrlo pažljivo. Ako im ples znate lijepo prenijeti, ljudi nisu protiv njega. Najčešće pitanje koje sam tijekom svoje 28-godišnje karijere čula jest: „Ja ništa nisam razumio. Kaj ste vi radili u toj predstavi?“ Nakon svake predstave imam deset takvih pitanja i 28 godina, od svoje prve premijere, Balade o kralju u Studiju za suvremeni ples 1988., objašnjavam ljudima što treba pratiti. Jako sporo ide taj pomak.
Zbog čega?
Zato što nemamo povoljne okolnosti. Zato što ples nije dio vrtićkih i školskih kurikuluma. To nas inspirira da radimo projekte kojima educiramo nastavnike, učiteljice, odgajateljice u vrtićima. Izdali smo Vježbenicu za pokret i ples, priručnik za predškolske ustanove Kako upoznati djecu s kazalištem i kazalište s djecom?. Radimo na dubljim slojevima jer želimo da se informacije o kazalištu, a pogotovo o pokretu i plesu, šire i integriraju u društvo. Tu vidimo put.
Koji je Vaš odgovor na najčešće pitanje gledatelja?
Uvijek im govorim istu stvar: „Nemojte ništa očekivati, nemojte ništa razmišljati i nemojte pokušavati naći smisao. Sjednite i prepustite se. Doći će vam samo.“ To nije lagano. Primijetila sam da se ljudi teško prepuštaju. Upravo se zato sada najviše bavim neplesačima.
To su kreativne radionice koje vodite za odrasle u kojima plesno predznanje nije potrebno.
Da. Taj prostor razumijevanja pokreta, sebe, drugih ljudi i svijeta oko sebe kroz ples je prekrasan. Tolerantan je, svi su dobro došli, nema krivog pokreta, nitko nije u krivom ritmu, svatko je u svom ritmu. Taj vam rad otvara percepciju i daje jednu vrstu strpljenja prema sebi i drugim ljudima. Zahvaljujući tom strpljenju prihvaćate da niste savršeni i uviđate da nitko nije savršen, prihvaćate da ne možete odmah skočiti tri metra i znate da morate polako vježbati. Na tim se radionicama događa puno lijepih međuljudskih odnosa i trenutaka koji se kroz osobnosti razvijaju i to je trenutno moj prostor djelovanja. Želim svima pokazati da je ples prepuštanje prirodi i sebi. Nema straha od krivog. Nema krivog. Nema krivnje. Nema grešaka. Sve je ok.
Pretpostavljam da na tim radionicama imate više žena nego muškaraca te da plesnu školu upisuje više djevojčica nego dječaka.
Da, ali imamo puno dječaka. Dečke privlače urbani plesni stilovi poput break dancea. To je današnji popularni ples, kao što je u moje vrijeme bio jazz dance. Na radionicama kreativnog plesa koje držim ima podjednako jednih i drugih.
Na Platformi HR već pet godina prikazujete urbane plesove, ove godine ste imali i Streetformu festival. Razgovarajući s Vašim kolegama koji se njima bave, shvatila sam da ih plesna zajednica ne prihvaća kao umjetnike. Nalaze se u nekoj pukotini između umjetnosti i sporta. Kako to komentirate?
Mi ih prihvaćamo i podupiremo, zbog toga smo i otvorili dane street forme. Već tri godine kroz Platformu HR upoznajemo mlade umjetnike koji rade fuziju urbanih plesova i suvremenog plesa. Oni se još uče koreografiranju kao što su to prije sedamnaest godina činili mladi koreografi zbog kojih smo pokrenuli Platformu mladih koreografa. Mi te ljude educiramo na svim područjima – od toga kako se prijaviti na neki festival ili rezidenciju, kako napisati prijavnicu, do samog izvođenja, rada s tehničarima i tako dalje. Nakon dvije, tri godine dobivamo mlade autore koji se ozbiljnije bave svim segmentima umjetničkog rada. Vrlo smo ponosne na našu skupinu Brutala, što znači break u Tali, jer ima fantastične plesače i fenomenalne predstave za koje se traži karta više, a sve se odvija pod kapom Marija Vrbanca. One imaju jednostavne, jasne i snažne poruke koje osvajaju publiku. I tu publiku upoznajemo sa suvremenim plesom, širimo im percepciju. To je vrijednost naše škole i cijelog koncepta prema kojem radimo – a to je da nudimo ples gdje je god to moguće, da se i oni koji nikada nisu vidjeli suvremeni ples, s njime susretnu.
Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana plesa nije baš u slavljeničkom raspoloženju. Zagrebački plesni centar se nakon samo sedam godina postojanja pripojio Zagrebačkom kazalištu mladih. Na koji način to može ugroziti plesnu scenu?
Baš je to nekako simbolično – uoči našeg dana, sve se raspada. Tako bi to netko gledao. No, budimo realni. Nismo reagirali kao zajednica na vrijeme, prije desetak godina. Eks scena i Tala su 2002. Poglavarstvu Grada Zagreba predali prvu peticiju za izgradnju Zagrebačkog plesnog centra, odnosno regionalnog plesnog centra. Borili smo se za ono što zaslužujemo – a to je dobiti prostor za koji će građani znati da se u njemu stvara i gleda suvremeni ples. To je bio povijesni događaj u kojemu su sudjelovale sve generacije. Svi to pamtimo. Sedam godina kasnije centar se izgradio bez ikakve komunikacije s plesnom scenom. I to je bila greška. Nije bilo javnog natječaja za voditelje, nije bio transparentno izgrađen, ima puno projektnih grešaka, nije se na adekvatan način uključila plesna zajednica i plesne udruge. Ja vjerujem u zajedništvo. Ono je moguće ako su ljudi usmjereni ka istom cilju. Centar nije zaživio onako kako je trebao, nije poslužio sceni u najvažniji segmentima: propagandi, prepoznatljivosti mjesta, prodaji karata. To je infrastruktura koja nama nedostaje. Drago mi je da su si neki mladi umjetnici tamo zaista pomogli, to je centar djelovanja i tamo djeluje puno ljudi. To nije nešto što je propalo, ali nije ostvarilo maksimum niti krenulo prema potencijalima koje je imalo. Suvremeni ples se neće ukinuti zato što će se Zagrebački plesni centar pripojiti ZKM-u. Samo će biti drugačije provođeno. Ali kad dođe sljedeći ravnatelj, tko zna što će biti? Mi ćemo se ozbiljno boriti protiv toga! Ukazivat ćemo na važnost i potrebu da ZPC bude autonomno mjesto, neovisno. Moguće je napraviti samoodrživu, neovisnu instituciju. Samo ljudima treba dati da je naprave. Grad se s time više ne želi igrati, a na nama je da ih sada uvjerimo, da se srčano primimo te ideje. Pokušajmo naučiti na tome i jednom ne odustati. Radom jedino možemo mijenjati stvari, a ne brbljanjem i sastančenjem. To je nešto što smo izjavljivali kad je Platforma tek počela i do danas to primjenjujemo – radimo, radimo, radimo. I to se pokazuje kao jedini ispravni put. U Tali smo fokusirani na svoj rad bez obzira tko je na vlasti. Ako imate jasan cilj, uvjerenje i nadahnuće, vi ga ostvarujete. Meni su uvijek fokus ljudi.
Koji su trenutno izazovi pred Vama? Imate li predstavu ili projekt iz snova?
Prva slika koja mi dolazi je pet tisuća ljudi koji plešu i cijeli dan provode zajedno. Ono što sam naučila o plesu jest da je svaki čovjek plesač. I to mi je fascinantno. Bilo bi mi izazovno da ljudi dođu na predstavu, a da im ja kažem: „Sad svi ustanite i zaplešite. Idemo napraviti plesni sat da vidite da ste svi plesači.“ Toliko ljudi misli da ne zna plesati. Toliko su udaljeni od tijela. Trenutno mi je to preokupacija. Željela bih stati na vrh svijeta i reći: „Zatvorite oči. Gdje vam je sada šaka? Kako vam se osjećaju ramena? Udahnite. Osjetite svoja rebra.“ Kada bi ljudi kroz tu vrstu doživljaja pogledali jedni druge, vidjeli bi da nema problema, da se sve možemo dogovoriti. Kad si u svom tijelu prisutan i kad si prisutan za sebe, onda si i za druge. Mislim da današnje društvo živi u nesvjesnom tijelu, tijelu koje nije u protoku. A kad niste u tijelu slobodni, niste ni u umu, ni u duhu. Tu ja počinjem i završavam svoj dan. Takva sam bila od djetinjstva. Tijelo je divna stvar. I ne pripada samo plesačima ili sportašima. Svi ga imamo i svi bismo mogli u njemu više uživati. Moj san je da ples uđe u škole, u vrtiće. Vježbenica za pokret i ples namijenjena je odgajateljicama u vrtiću kako bi je primjenjivale u svome radu. Nadam se da će to zaživjeti i da ćemo uspjeti ostvariti petogodišnji program. Stvarno mi je želja da djeca ostanu u dodiru sami sa sobom i da rastu kroz tu misao jer bez toga nema sretnog, zadovoljnog i kreativnog društva. Naravno da su važne i druge umjetnosti, no one su već prisutne u školama i vrtićima. Crta se, pišu se i uče pjesme, pjeva se... ali izvedbene umjetnosti, gdje se djeca izražavaju kroz tijelo i glas, toga nema. Svi smo za to zakinuti. Ja sam zahvalna jer sam uspjela ostati u dodiru s tijelom. Kad čovjek nije u dodiru s tijelom, to je razlog mnogih nezadovoljstava i zastoja. Nadam se da ću kroz svoje radionice kreativnog plesa, koje pet godina vodim različitim kolektivima u različitim državama, više oživjeti duh plesa u ljudima. I da će si dopustiti da uživaju u tome, jer nam je ples svima u krvi. Sigurna sam da svi u svojoj kupaonici nekad nešto zapjevaju i zaplešu kad ih nitko ne gleda. Tu je moje polazište. Zašto da nitko ne vidi, zašto sebe skrivati. To je moja koreografija – da svi ljudi postanu svjesni da su plesači.
Postoje li i snovi vezani za Plesni centar Tala?
Kad smo Larisa i ja osnivale Talu, htjele smo upravo to što samo ime govori – imati centar. Nismo više htjele biti raspršene po školama, sportskim dvoranama, mjesnim zajednicama i raznim drugim prostorima po cijelome gradu. Naravno da je ovo što sad imamo življenje sna i lagala bih kad bih rekla da nismo sanjale o ovome. Taj nas san usmjerava ulicama kojima trebamo ići. To što danas imamo, što smo postigle – nevjerojatno je. Snovi se ostvaruju. Ali mi nismo gotove. Želimo jedan izvedbeni prostor – oduvijek nam je to velika potreba. Ne znam hoćemo li to ikad ostvariti, ali želimo našim polaznicima omogućiti izvedbeni prostor gdje bi njihove produkcije bolje živjele i gdje bismo mi mogli našu publiku koju smo stvarali, voditi kroz te godine. Sada nam puno energije odlazi na organiziranje produkcija po raznim gradskim prostorima, i to nam je trenutno najteži segment. Kad ste centrirani, onda je sve jednostavnije, sve je na jednom mjestu i sve štima. To nam je jedna crtica od cijelog sunca koja još nije ostvarena. Sve drugo smo ispunile i Larisa i ja smo zaista sretne time što radimo. Ja stvarno uživam. Uživam u svom životu, u svom radu i sve sam više svjesna, zahvaljujući svojim suradnicima i kolegama, da to što radimo i što stvaramo, nekome nešto znači. I to je lijepo. Nije bitna širina nego kvaliteta svega što se proizvede. Bitno nam je da bude kvalitetno i da bude izvrsno, na zadovoljstvo svih koji su uključeni – to su naše smjernice.
Već ste sedam godina glavna organizatorica proslave Svjetskog dana plesa. Pod geslom Go Out and Dance pozivate sve ljude u zemlji da zaplešu.
Prekrasno je što se svake godine u projekt Go Out and Dance uključi neki novi grad. Ove godine pridružuje nam se Gospić. Pleše se u Požegi, Rijeci, Rovinju, Svetoj Nedelji, Varaždinu, Karlovcu, Zadru, Splitu i na Pagu. To je prekrasno! U svim tim spomenutim gradovima građane će u 18 sati dočekati plesna skulptura. To nam je zajednički projekt u svim gradovima kojim ćemo se na simboličan način povezati i poslati energetsku poruku ljudima. Nadam se da će na taj dan emocije broditi cijelom Hrvatskom, a i cijelom kuglom, jer je dan svjetski.
© Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 29. travnja 2016.
