Plesna scena.hr

Poticajno gostovanje

17. Platforma HR, Zagreb, 11. – 29. travnja 2016.: Rudi Laermans, radionica i promocija knjige Moving Together. Theorizing and Making Contemporary Dance

• 
  
  U sklopu radioničkog programa festivala Platforma HR, a u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti, održano je gostovanje Rudija Laermansa koje je uključivalo promociju njegove nove knjige Moving Together. Theorizing and Making Contemporary Dance(Amsterdam, Valiz, 2015) i dvije tematske radionice. Rudi Laermans profesor je socijalne teorije na Fakultetu za društvene znanosti Sveučilišta u Leuvenu. Od 1995. gostujući je predavač na P.A.R.T.S., međunarodnoj plesnoj školi u Bruxellesu koju je osnovala Anne Teresa De Keersmaeker. Objavljuje u brojnim nacionalnim i međunarodnim časopisima i knjigama iz područja socijalne teorije, sociologije kulture i sociologije umjetnosti. Isto tako aktivan je kao kritičar i esejist, a jedan je od najutjecajnijih teoretičara flamanskog plesnog vala.
  
  Knjiga koju je predstavio u klubu Booksa podijeljena je na dva dijela: Theorizing Contemporary Dance i Making Contemporary Dance. U prvome detaljno istražuje radove ključnih autora suvremenog plesa od devedesetih nadalje kao što su Jérôme Bel, Anne Teresa De Keersmaeker i Meg Stuart, dok je drugi dio usmjeren na različite modele suradnje i su-stvaranja koji obilježavaju suvremenost plesa. Temeljen je na obimnom istraživanju koje je uključivalo višegodišnje promatranje načina rada i dinamike odnosa unutar prvenstveno briselske scene, kao i brojne razgovore s plesačima i koreografima.
  
  U prvoj radionici naslovljenoj Suvremenost suvremenog plesa Laermans je otvorio ovo pitanje definirajući termin suvremeni ples kao onaj koji nastaje u odjeku Judsona, a prijelomni duchampovski trenutak plesa smješta upravo u rad ovog kolektiva. Nastavno na to, a s obzirom na otvorenost i pluralnost ovog polja, sugerira kako je u suvremenom plesu jedino moguće ustvrditi da se radi „o pokretu i o ne-pokretu“. Važan pojam s kojim Laermans dalje radi je danceable, postavljajući pitanje što je u određenim fazama i kontekstima plesa „bilo plesano“, „što je moglo biti plesano, a nije“ i što je „to što je danas moguće da bude plesano“. Kao sljedeću tezu naglašava pitanje koje dovodi do stalnog neslaganja unutar scene „je li to što se pleše ples?“ i govori o kompleksnim mehanizmima imenovanja i vrednovanja koje određeni rad ili predstavu prihvaćaju kao ples.
  
  U gusto pisanom i detaljno razrađenom filozofsko-sociološkom tekstu knjige autor tvrdi kako je „Suvremeno plesano (The contemporary danceable), sadašnji ples proganjan virtualnim mogućnostima onoga što prošli ples sugerira.“, i na drugom mjestu zaključuje kako je „suvremeni ples prazna kategorija koja se koristi na napadno divergentne načine kako bi naznačila, istražila ili osporila ono čime se bavi“.
  
  Druga radionica – Umjetnička suradnja kao heteronomna autonomija kreće od tvrdnje kako je u suvremenom plesu pitanje kolaboracije i kolektivnog stvaranja trenutno u žarištu. Laermans započinje razmatranje pitanjem koji čimbenici, društveni i umjetnički dovode do potrebe i odluke udruživanja u kreativnom procesu koji uključuje zajedništvo i specifičnu vrstu profesionalizma koji ekvilibrira između de-individualizacije i snažne autonomije. U višeslojnoj i intrigantnoj razradi teme imenuje mehanizme koji su potrebni da bi suradnički projekt funkcionirao, a prepoznaje i razne vrste kolektivnog rada kao što su polu-vođeni kolektiv nasuprot potpuno otvorenoj suradnji. Iznimno su vrijedni njegovi uvidi o raznim kategorijama koje suradnički procesi generiraju kao što su granice autonomije, pitanja simboličkog kapitala znanja i konkretne izvođačke ili koreografske građe nastale unutar suradničkih procesa, hiper-pokretljivosti (tjelesnih) ideja koje kruže određenim zajednicama pa sve do zaoštrenih i dramatičnih područja kao što su autorska prava.
  
  Kao suštinu umjetničke odnosno plesačke suradnje Rudi Laermans navodi: „ Ono što je u konačnici na stvari u umjetničkim suradnjama jest nepremostiva ontološka ranjivost ili nesigurnost… tako produktivnost umjetničke suradnje potiče ljubav, onu u spinozističkom smislu, za drugoga čija inspirativna prisutnost čini rad plodonosnim.“ Gostovanje Rudija Laermansa u sklopu Platforme HR poticajan je i izuzetno kvalitetan program, koji oslovljava užarena pitanja suvremenog plesa.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 6. svibnja 2016.

Piše:

Iva Nerina
Sibila