Plesna scena.hr

Haka za Cold Song

33. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 27. svibnja – 4. lipnja 2016.: Centar Suzanne Dellal, Tel Aviv, Izraelska Opera, Čovjek trenutka (Man of the Hour), kor. Itzik Galili

• 
  
  Gostovanjem izraelske predstave Čovjek trenutka u koreografiji Itzika Galilija i koprodukciji Suzanne Dellal centra i Izraelske opere, u nedjelju 22. svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu započeo je 33. Tjedan suvremenog plesa. Započeo je nekako ozbiljno, mirno, bez prisutnosti protokola (bilo Grada ili Ministarstva) koji bi pružao nadu u neku podršku političke moći. Utemeljiteljica Tjedna Mirna Žagar popela se sama na scenu, predstavila publici, zahvalila osobama koje su joj bile podrška i inspiracija tijekom rada i podsjetila na tradiciju plesne umjetnosti u Hrvatskoj, kao i na smisao postojanja Tjedna koji je davno „otvorio granice“ Europe pokušavajući otvoriti i razne druge granice i barikade duha.
  
  Nema sumnje da je gubitak Zagrebačkog plesnog centra, izveden kao iznenadni kratki rez, prilično izmakao tlo pod nogama Hrvatskom institutu za pokret i ples, organizaciji u čiju djelatnost pripada i Tjedan suvremenog plesa. Budućnost se čini vrlo nesigurnom i nekako se s tim osjećajem Mirna Žagar popela na scenu pred prepunim nacionalnim Kazalištem. Srećom se sve, uz podršku duhovitog i pozitivnog plesnog umjetnika Itzika Galilija – čovjeka koji je nepogrešivo osjetio trenutak i ne podcjenjujući ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi domaćin festivala, otvaranje „možda posljednjeg Tjedna“ (kako je primijetila Žagar, gorko se našalivši asocijacijom na fatalnu 33. godinu života Festivala!) okrenuo u veselu interaktivnu igru s publikom, u vitalistički osjećaj zajedništva. („Dance, dance, otherwise we are lost!“, šapne iz mraka Pina – ne samo na kraju filma Wima Wendersa – kao najvažniju tajnu i posljednju uputu.)
  
  A onda je uslijedila sjajna predstava, srčana i angažirana, poznate nam visoke muške energije izraelske škole suvremenog plesa. Čovjek trenutka predstava je za osam plesača i dvije sopranistice; dinamična u finom kontrapunktu muškog kora, iz kojeg pršti ambicija, borbenost, natjecanje i nadigravanje prizemljenih arhetipskih korijena i ženskog profinjenog stava u mirnoj naglašenoj vertikali koja se glazbom (Purcell, Händel, Beethoven) produžuje u nebeske sfere.
  
  Predstava kreće s izvrsnom ritualnom scenom: homogena grupa modernih kultiviranih mladih ljudi u odijelima, svaki sa nekim svojim ispadom u smislu rečenice i geste ruku, polako, repetitivno i u laganom crescendu ide prema naprijed, ali tako da ono što u početku djeluje kao zaziv (nekoj suvremeno poganskoj božici uspjeha?) postaje prava borbena, nabrijana haka. To su dečki kojima se žuri; njihova mišićava, oznojena tijela skidaju slojeve civilizirane odjeće (sakoi su najednom zamotani oko bokova kao suknjice u nekom plemenu tam-tama); moraju sve probati, ispuniti prostor, pokazati se, ogledati u duelima (zapravo sami sa sobom?); kao da su sve dulji i naporniji izazovi napregnutih mišića, dok u memoriji publike prigušeno ječi moćna sudbinska Purecellova arija (Cold Song iz opere King Arthur) koja je još u prvoj glazbenoj digresiji, intervenciji usporavanja u tempo predstave, upozoravala ljude trenutka na kratko trajanje tjelesne moći. Ali i ljepotu trajanja i sjećanja koje se – ipak tjelesno! – prenosi. (Teško je ne sjetiti se: Cold Song bio je i želja i izbor posljednjeg pozdrava Milane Broš, plesne umjetnice koja je iznimno podržavala Tjedan i kojoj se Mirna Žagar na početku programa posebno zahvalila.)
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 25. svibnja 2016.
  

Piše:

Maja
Đurinović