Fantastična četvorka
33. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 27. svibnja – 4. lipnja 2016.: Don Gnu, N.A.R.G. (North Arena Rumble Game)
-
Utorak, 1. lipnja bio je svojevrsni plesni blagdan. Tri gostujuće predstave – osim što su ponudile tri različite poetike, energije i ekspresije plesačkog tijela, kao da su unatrag ispričale priču o tri razdoblja ljudskog života, jezikom Sfinge: večer, podne i jutro. Starost se čini krasnom kroz duhovitu izvedbenost Spoja na slijepo Liz King i Arthura Rosenfelda. Toliko otvorena, prirodna, nepretenciozna i opuštajuća (bez obzira na delikatnost tabu-teme kao što je seksualnost u starosti) u mudrom iskustvu (umjetničkog) života koji još uvijek nije izgubio čar. Sonate Bach suočeni s boli drugih talijanske skupine Virgilio Sieni pokrivaju razdoblje ljudske zrelosti i odgovornosti, empatiju s uvijek novim tragedijama koje i ovo vrijeme (visoke civilizacije) svakodnevno proizvodi i provodi nad lomnom nemoći tijela.
A N.A.R.G., čudovište iz Danske koje se spustilo na scenu ZKM-a s četiri stripovska jahača apokalipse usput, u jednom vrlo burnom trenutku zagrebačke plesne scene, pripada romantičarskoj mladosti: bijesnoj, brutalnoj, hrabroj i zaigranoj. U njima je tradicija kaubojskog rodea, Conana barbarina, ratnika podzemlja, svemirskih gusara, Vikinga i tome sličnog. Opaka četvorka je profiliranih izražajnih karaktera: Petras Lisauskas, Vođa – stariji lik, lukav i snažan, ono što se kaže k'o od stijene odvaljen (Hulk!); Frederik Pors Jacobsen – mladi divlji samodopadni plavušan, utjelovljeni nemir, neprestano provocira, voli minirati uspostavljeni balans i insistira na visokom riziku; Ann-Kathrin Granhus – vitka, svjetla ljepotica nježna lika porculanske lutke, spretna poput mačke; Simon Beyer-Pedersen – egzotični suptilni plesač, mekanog i brzog pokreta istočnjačkih borilačkih vještina. I oni se igraju divlje, organski, vidno, poput djece zadovoljni fizičkim djelovanjem akrobatski izvježbanih tijela, izoštrenim osjetilima i brzim refleksima.
No nije to samo silno atraktivna forma fizičkog teatra i novocirkuskog spektakla, nego i suvremena fizikalnost isprovocirana intelektualnom baštinom nevjerojatnih laži, bestidnih prijevara i apsurdnih pravničkih formulacija; jedan od oblika novog primitivizma temeljenog na arhetipskim obrascima ponašanja ljudske vrste kojem se umjetnost svako toliko, zasićena izolacije samopromatranja – vraća. I nema tu ništa krivo i lažno. U zaraznom uzbuđenju istinskog rizika, disciplinirana, vješta tijela krote scensku zvijer, novu igračku za mišićave petarpanovce.
A simbolika hvatanja ravnoteže na labilnom samostojećem letećem tanjuru je neupitna. Svaki korak, svaki pomak, prijenos vlastite težine tijela traži novu uspostavu ravnoteže i utječe na ogromnu nestabilnu ploču (nisu li nekad tako nekako zamišljali Zemlju?) koja se samo koncentracijom i zajedničkim snagama onih koji su gore održava u zraku. Ili pada, postaje opasna kosina, probuđeni zmaj, klackalica, trambulin, pista. Sjajna je i gotovo materijalna ta međusobna usredotočenost izvođača, kao i strastvena igrivost prepoznatljivih životnih pričica, u dinamičnoj, duhovitoj, nepredvidivoj izmjeni osvajanja terena, uspostavi ravnoteže i destrukciji, hijerarhiji i podijeljenosti, ali i međusobnoj ovisnosti.
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 3. lipnja 2016.
Piše:
Đurinović