Plesna scena.hr

Može li ZPC biti samostalna javna ustanova?

Uvod – Kronologija – Zaključak

• 
  
  Uvod
  
  Proteklih tjedana svjedočimo javnim prosvjedima dijela hrvatskih plesnih umjetnika koji se zalažu za autonomiju plesa. Riječ je zapravo o prosvjedima zbog nezadovoljstva zaključkom gradonačelnika Grada Zagreba o dodjeli prostora Zagrebačkog plesnog centra (ZPC) Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) i njegovim netransparentnim donošenjem.
  
  Prvi je problem, kako se čini iz teksta spornog zaključka, kako se njome dugoročno pravno ne definira da taj prostor i dalje treba ostati namijenjen primarno plesnoj umjetnosti. Činjenica je da se ples u zaključku nigdje ne spominje. Time se otvara mogućnost da ZKM raspolaže s prostorom dajući prednost drugim programima koji nemaju veze s plesnom umjetnošću, unatoč tome što su građani Zagreba izgradnju zgrade ZPC-a platili oko 36 milijuna kuna namjenski za plesnu umjetnost. Ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković tvrdi da će ples ostati autonoman u ZPC-u, no to nažalost zakonski ne obvezuje njezine nasljednike.
  
  Prema onome što su dosad donositelji spornog zaključka i novi upravitelji zgradom ZPC-a javno komunicirali, ili bolje reći nisu komunicirali, ne zna se niti na koji način će pod upravom ZKM-a plesna struka biti uključena u odlučivanje o funkcioniranju i programaciji tog prostora, što je također uzrokovalo nevjericu unutar plesne zajednice.
  
  I treća, no možda i najvažnija stvar koja je pridonijela revoltu umjetnika je da se ovim zaključkom zapravo ne rješava suština problema ZPC-a koji su krenuli već od njegove izgradnje, a to je da ZPC nikada nije osnovan kao samostalna javna ustanova s javnim natječajem za upravljanje.
  
  Kronologija
  
  Podsjetimo, Zagrebački plesni centar jedina je i prva zgrada namjenski izgrađena za plesnu umjetnost u Hrvatskoj, koju su plesni profesionalci jedva dočekali, jer imati vlastiti prostor za rad i izvedbe, vlastiti krov nad glavom, temeljni je nedostatak hrvatskog plesa već desetljećima, a da ne spominjemo sve drugo što jedna kuća za ples može omogućiti.
  
  Da ga je hrvatska suvremena plesna umjetnost zaslužila, nije dovoljno isticano, pa da podsjetimo: suvremena plesna umjetnost u Hrvatskoj ima tradiciju dulju od sto godina, ima desetak osnovnih i srednjih škola diljem zemlje, ima visokoškolsku ustanovu, stručne publikacije, 24 umjetničke organizacije, 255 profesionalnih umjetnika i umjetnica. Samo u 2015. godini u Zagrebu je realizirano 259 profesionalnih predstava u domaćoj produkciji, od 2010. godine do danas ostvareno je 312 međunarodnih gostovanja u četrdeset različitih država na pet kontinenata. Nezanemariv je to segment suvremenog hrvatskog umjetničkog i kulturnog identiteta.
  
  Međutim, problemi plesnog centra krenuli su već u samome startu i na njih je dio plesnih umjetnika od početka upozoravao. Plesna struka bila je vrlo slabo uključena u donošenje odluka o tome gdje je najadekvatnije izgraditi plesni centar, kako bi on optimalno trebao izgledati te kako ga organizirati da na najbolji mogući način služi toj umjetnosti.
  
  Kada je konačno ZPC otvoren 2009. godine, tada nadležni u gradskoj vlasti odlučili su zgradu ZPC-a bez osnivanja ustanove, bez javnog natječaja i na neodređeno vrijeme ustupiti na upravljanje organizaciji Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP) na čijem je čelu Mirna Žagar, dotad poznata kao osnivačica i umjetnička ravnateljica Tjedna suvremenog plesa, istovremeno ravnateljica Scotiabank plesnog centra u Vancouveru. Grad je time i dalje ples održao u neravnopravnom položaju u odnosu na primjerice dramsku ili glazbenu umjetnost koje imaju svoje ustanove koje je osnovao Grad. Plesna umjetnost je i dalje de facto ostala podstanar, kao što je bila i prije izgradnje centra.
  
  HIPP je za korištenje prostora tako plaćao najamninu, što je samo po sebi upitno – zašto Grad jednoj kulturnoj organizaciji naplaćuje korištenje prostora kao da je riječ o komercijalnoj tvrtki? HIPP je od Grada i Ministarstva kulture dobivao sredstva za programe, a od Grada dodatno za hladni pogon 300 tisuća kuna, što je daleko nedovoljno. Nedovoljno zato jer nisu bila uključena sredstva za potrebne minimalne ljudske resurse koji bi servisirali programe, niti za veće popravke kojih je bilo sve više zbog loše izvedene izgradnje zgrade koja nije dovršena prema planu.
  
  Grad je u međuvremenu čak i povećao iznos najamnine za korištenje gradskih prostora, no prema riječima Mirne Žagar, obećao je HIPP-u da će zbog specifičnosti njihove djelatnosti oni iz toga biti izuzeti. HIPP je tako najamninu nastavio plaćati u dobroj vjeri po starom iznosu, no ipak mu nakon nekog vremena stiže ovrha na dug od 230 tisuća kuna. Da bi stvar bila još gora, Grad HIPP-u od lipnja 2012. nije produljivao ugovor o najmu, pa je HIPP bio ilegalan podstanar, oko čega Grad do ove godine nije ništa poduzimao, unatoč pozivima i prijedlozima rješenja svih navedenih problema koje mu je upućivao HIPP.
  
  HIPP je u ZPC-u od 2009. produkcijski i na druge načine podržao brojne plesne umjetnike, projekte i programe. Kako bi nadomirio nedostatak javnih sredstava, prodavao je različite edukativne programe za djecu, mlade i profesionalce. Financirao se i iz sredstava Europske unije i sudjelovao u brojnim međunarodnim projektima. Zahvaljujući tomu, prije nešto više od godinu dana postao je dijelom Europske mreže plesnih centara, među kojima su vodeće slične institucije u Europi, poput londonskog The Placea, bečkog Tanzquartiera ili pariškog Centre National de la Danse.
  
  Zbog ograničenih kapaciteta, HIPP nije resurse ZPC-a koje je imao na raspolaganju mogao pružiti svim zainteresiranim umjetnicima. Zbog toga su se, kako to biva, javile i zamjerke. Kako bi se spriječile takve situacije, dakle osigurala ravnopravnost, raznolikost i spriječio sukob interesa, te kako bi se svim zainteresiranima omogućilo da se natječu i pokažu ako mogu bolje upravljati javnim resursima, slični plesni centri diljem Europe, primjerice onaj u Dublinu (DanceHouse), imaju savjetodavno vijeće koje u redovitim intervalima bira izvršnog i umjetničkog ravnatelja. Članovi tog vijeća biraju se iz redova struke svake dvije godine, a isti član vijeća može u njemu biti maksimalno šest godina. Grad, koji je jedini imao tu mogućnost, propustio je organizirati djelovanje u zgradi ZPC-a na taj način, dok Mirna Žagar kaže da joj je formiranje ZPC-a kao autonomne ustanove bio krajnji cilj kad je pokretala inicijativu za ZPC.
  
  Predstavnici plesne struke vodili su tijekom 2016. razgovore s predstavnicima gradskih vlasti, točnije Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i sport, predlažući drugačiji model upravljanja plesnim centrom. Unatoč tomu, isti gradski ured paralelno daje preporuku nadležnom gradskom tijelu za upravljanje gradskom imovinom da ZPC treba pripojiti ZKM-u, što Grad donošenjem službenog zaključka u travnju 2016. i čini. Obrazloženje je da HIPP neadekvatno upravlja prostorom jer uz svoja programska sredstva ne može dobro skrbiti o zgradi. No nisu li prema Zakonu o obveznim odnosima popravci zgrade odgovornost najmodavca, u ovom slučaju Grada Zagreba, a ne najmoprimca, u ovom slučaju HIPP-a?
  
  Umjesto da konačno osnuje samostalnu javnu ustanovu i riješi cijeli problem, Grad zgradu ZPC-a bez suglasnosti struke dodjeljuje na korištenje drugoj ustanovi, ZKM-u, čija je ravnateljica trenutno Snježana Abramović Milković, koja je bila u izbornome stožeru Milana Bandića na lokalnim izborima 2013. godine. Ona tvrdi da ples neće biti izbačen iz ZPC-a i da će ostati autonoman. Na pitanje slaže li se sa zaključkom gradskih vlasti prema kojoem takvo što dugoročno zapravo nije pravno osigurano, čak i kada ona više ne bude ravnateljica, nije imala vremena odgovoriti jer joj je, kaže, prioritet ZKM. Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport pak uopće nije odgovorio na upit za potrebe ovog teksta, iako je to zakonski obvezan.
  
  Kao rezultat takvog razvoja situacije i kao posljedica građanske inicijative, okuplja se Plenum Zagrebačkog plesnog centra koji od donošenja spornog zaključka javnim akcijama izražava svoje nezadovoljstvo. Oni se ograđuju i od HIPP-a i od ZKM-a i od strukovnih udruga revoltirani dugotrajnim nerješavanjem problema putem službenih procedura te izlaze na ulicu. Jedna od njihovih samostalnih inicijativa je i izjava podrške koju su tijekom ovih dana završenog Tjedna suvremenog plesa čitali neki od domaćih i inozemnih izvođača.
  
  Ulje na vatru dolijeva sabotiranje ove akcije od strane Snježane Abramović Milković kada poruku podrške pokušavaju pročitati inozemni umjetnici na sceni ZKM-a. Očekivano, umjetnici iz Plenuma nakon tog incidenta Abramović Milković optužuju za cenzuru i ukidanje slobode govora, traže njezinu ostavku i ostavku gradonačelnika koji ju je postavio, dok Abramović Milković pokušaj nadglasavanja umjetnika glazbom opravdava nepoštivanjem službene procedure ZKM-a.
  
  Zaključak
  
  Čini se kako je glavni uzrok cijelog ovog sukoba između plesnih umjetnika, Grada, ZKM-a i HIPP-a kontinuirano netransparentno i nedemokratsko donošenje zaključaka te loša međusobna komunikacija svih uključenih strana. Atmosfera je uzavrela, no pitanje je hoće li rezultirati rješenjem koje će biti na korist plesnoj umjetnosti ili će joj štetiti. Sve uključene strane zaklinju se u viši interes za plesnu umjetnost, no sve dok protestiraju oni koji tu umjetnost zapravo i stvaraju, očito nešto nije u redu.
  
  Dok se tako već godinama odluke donose u moćnijim sferama, čini se da plesni umjetnici itekako imaju razloga javno prosvjedovati i tražiti ključnu stvar koja bi konačno i zaista učinila ples ravnopravnom i autonomnom umjetnošću: osnivanje samostalne javne ustanove u zgradi ZPC-a s javnim natječajem za upravljanje. Prema procjenama koje struka iznosi u javnosti, za hladni pogon takve ustanove bilo bi potrebno oko milijun kuna godišnje. Ako nije problem izdvojiti 28 milijuna kuna za tri fontane ili milijune kuna godišnje za itekako profitabilne nogometne klubove, zašto je toliko problematično izdvojiti neusporedivo manje novaca za ravnopravnost jedne umjetnosti?
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 6. lipnja 2016.

Piše:

Jelena
Mihelčić