Plesna scena.hr

Smanjivanje distance između umjetnika i publike

Kritički parkour ili Kako razgovarati o plesu

• 
  
  Projekt Kritički parkour pokrenut je iz potrebe za proširivanjem komunikacije između publike, umjetnika i stručne kritike. Projekt se nadovezuje na rad portala Plesnascena.hr kao ključnog mjesta praćenja plesnih izvedbi na nacionalnoj razini i informiranja zainteresirane javnosti o predstavama koje ne igraju u njihovim lokalnim kazalištima. Kritički parkour vezan je tako za festivale koji sustavno rade na širenju plesne scene u Hrvatskoj te se kontinuirano održava kao dio karlovačkog KDF-a, zadarskog Monoplaya, nekoliko godina za redom varaždinskih Dana plesa, a povremeno smo gostovali u Splitu, Osijeku, Rijeci i naravno u Zagrebu u sklopu Tjedna suvremenog plesa, Platforme HR i na samostalnim događanjima.
  
  Najvidljivija programska linija Kritičkog parkoura razgovori su s publikom i umjetnicima nakon predstava koje vode kritičarke ovog portala, s povremenim gostima. Jedan od poticaja za ovaj kontinuirani dijalog, bila je potreba da se znanje i vještine razvijene dugogodišnjim kritičarskim radom aktiviraju i izvan pisanog teksta, izvan oblika klasičnog kritičkog osvrta. Naime, evidentno je da se u posljednjih 25 godina format predstava suvremenog plesa značajno promijenio i da je klasični trokut publika – predstava – kritika u kome su pozicije svakog vrha trokuta stabilne, neadekvatan za praćenje svih nijansi i inovacija koje plesni umjetnici donose.
  
  Kako sugerira Andre Lepecki u svom tekstu Ples bez distance (esej Dance Without Distance izvorno je objavljen u engleskom izdanju časopisa Ballett International/Tanz Aktuell, veljača 2001.; a prevela sam ga s dozvolom autora za časopis Kretanja, broj 18, 2012.): „To premještanje prvenstveno je obilježeno kolapsom podjele rada i estetskih barijera među plesačima, koreografima, producentima, promotorima, kritičarima, akademicima i publikom. U tom novom okolišu koreograf polaže pravo na teorijski iskaz, kritičar se pojavljuje kao producent, agent piše osvrte, filozof pokušava izvesti neke korake, a publika je pozvana da se uključi istovremeno kao učenik i praktičar. Neodložno je stoga ispitati kakve bi to trebale biti nove „kritičke distance“ kada se čini da se sve kreće prema poricanju takvih distanciranja. Potreba da razmotrimo problem distanciranja nije presudna samo za razumijevanje načina na koji kritički diskurs drži korak s novim konfiguracijama u polju plesa, nego je, još važnije, presudna za razumijevanje načina na koji ova nova blizina može generirati i očuvati novi etički prostor i diskurs na tržištu plesa. U toj potrazi u kojoj je moguće da se stari epistemološki zahtjev za distancom kao glavnom premisom kritičke misli u potpunosti potkopa, čini mi se ključnim razumjeti genealogiju škripca u kojem smo se našli kako bismo ga iskoristili na najbolji mogući način.“
  
  Prateći brojne predstave i izvođače po navedenim festivalima, Kritičkim parkourom propitujemo vlastite kritičarske premise i navike. Istodobno, sustavno i aktivno bavimo se razvojem analitičkog i refleksivnog govora o plesu kod publike i umjetnika, uključujući i predstavnike lokalnih medija. Od prvih razgovora i radionica pisanja 2012. godine do danas, ti razgovori postali su dulji i dinamičniji. Publika naviknuta na tu formu, tijekom gledanja anticipira mogućnost razgovora s umjetnicima i time se cijeli događaj – izvedbe predstave – pretvara u zajednički događaj, u susret umjetnika i publike, u kome se tradicionalna ekonomija gledanja promijenila i u kome se u brojnim diskusijama, pitanjima pa i sukobima na relaciji gledatelj – umjetnik polje razmjene obogaćuje, a doživljaj same izvedbe postaje snažniji i rezonantniji na obje strane.
  
  Problem koji Kritičkim parkourom pokušavamo donekle ublažiti je i mobilnost kritičara. Tako, prateći razgovorima lokalne festivale, pokušavamo razbiti situaciju u kojoj su umjetnici vezani uvijek za iste pisce i isti način pisanja o njihovom radu. Raznovrsni diskurs nužan je kako bi plesni radovi bili pravilno pozicionirani u medijskom prostoru, a poznavanje raznih konteksta u kojima predstave nastaju, važno je za kritičare.
  
  Druga linija Kritičkog parkoura razgovori su i predavanja koja se ne vežu izravno za pojedine predstave nego otvaraju razne stručne teme pripremljenim razgovorima s umjetnicima. Posljednji u nizu takvih događanja bio je Ples u Kulušiću 1980-ih, održan na Platformi HR, u kome smo otvorili temu izuzetno zanimljivog i dinamičnog, a trenutačno potpuno zaboravljenog i u plesnoj zajednici nepoznatog razdoblja u kome je kultni zagrebački rock klub Kulušić bio mjestom stalnog prikazivanja plesnih predstava, od kojih su brojne rađene upravo za taj prostor, a upravo tamo je održan i 1. Tjedan suvremenog plesa. Od ostalih tema kojima smo se bavili ističem Ples i teatralnost, Novi, novi, novi ples te Vole li mediji ples? koji je u Zadru pokrenuo suradnju s on-line izdanjem Slobodne Dalmacije kroz niz portreta mladih zadarskih plesačica i plesača.
  
  Raznim aktivnostima i brojnim razgovorima Kritičkog parkoura, način govora o plesu i rječnik kojim se može reflektirati i verbalizirati doživljaj plesne predstave neprekidno se razvija u dijalogu publike i umjetnika, a distanca koja se najčešće dogodi nakon izvedbe, smanjuje se u razmjeni ideja, doživljaja, pitanja, sumnji i iskustva.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 25. rujna 2016.
  

Piše:

Iva Nerina
Sibila