Plesna scena.hr

Dirljivo i poetično

17. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 22. – 25. srpnja 2016. (2)

• Nasuprot multimedijalnom spektaklu Španjolaca, i uopće svemu viđenom u Svetvinčeatu, ističe se prekrasna, suptilna plesačko-lutkarska minijatura Nike iz čarobne umjetničke radionice Dude Paive, brazilskog umjetnika koji djeluje u Nizozemskoj. Riječ je o duetu karakteristične poetike – u praznom prostoru nalazi se usamljeni skromni umjetnik, plesač/lutkar (Ilija Surla) u crnom, radnom kostimu koji otkriva/nailazi na krhko djevojačko biće Nike (lutka od specifičnog materijala, spužvaste gume koja ima boju blijede ljudske kože, i kvalitetu istezanja/skupljanja, i izražajne oči od stakla), krilatu božicu inspiracije. Lutka udahnute duše započinje ples s mladićem; ona se polako, stidljivo otvara, nudi i uskraćuje, zamamna, razigrana i obijesna pokušava odletjeti, ali ju on ne pušta: trebaju mu njezina krila. Riječ je o silno dirljivom i poetičnom radu te se stoga nadamo još pokojem susretu s kompanijom Dude Paive.
  
  Zanimljiv i nepredvidiv, duhovit u otvorenoj suigri i patnerskom nadigravanju pred bliskom i na suradnju pozvanom publikom na Trgu bio je i drugi rad sa Aerowavesa:Point of You mađarsko-portugalskog dvojca koji čine Anna Réti i Ricardo Machado. Istovremeno uz očito rivalstvo, oboje izvođača imaju finu crtu nenametljivosti, a opet, skoro djetinju želju i potrebu (Stalno me gledaj!!) da pokažu sve svoje novootkrivene igre. Kao lightmotiv provlači se izrađeni, precizni duet, sekvenca fingirane borbe (slow motion, bez dodira), akcije i reakcije, impulsa koji prelazi s jednoga na drugog i koji ih zapravo potpuno povezuje i bez kontakta, i, kasnije, i bez prisutnosti partnera.
  
  Hrvatsku plesnu scenu predstavio je i Zagrebački plesni ansambl s predstavomSpone katalonskog koreografa Roberta Olivana. Spone su odlično zaigran rad, dobre izvođačke energije, nepredvidljivih preuzimanja inicijative i otvaranje novih tema, koji je lijepo sjeo na scenu Kaštela, ali ni ovdje nije riješio problem radikalnije selekcije materijala, odnosno trajanja i, s tim u vezi, pada dojma u završnom dijelu predstave. (Više pročitajte u kritici objavljenoj u povodu premijere na stranicamaPlesnescene.hr.)
  
  Premijerni problem, vezan uz odnos prostora izvedbe i publike, nije riješila niAnatomija mačke, sjajan i višeznačan, mnogo više od žene-mačke minuciozno izrađen solo Petre Hraščanec (koautorica Ksenija Zec) zapravo vidljiv samo iz prvih redova, dok je za ostale, nažalost, ostao iščekivanje dinamičnih, atraktivnih dijelova u dubini prostora. (Više pročitajte u kritici objavljenoj u povodu premijere na stranicamaPlesnescene.hr.)
  
  Gala Edvina Liverića je duhovita solo minijatura, izvođačka dosjetka glumca na temu „oproštaja od nikad ostvarene plesne karijere“. Rad je nastao 2013. za projekt 15 godina Trafik-a u kojem su svi izvođači dobili svojih warholovskih petnaest minuta slave, i dobro se uklopio u prostor Lože i noćnu završnicu programa festivalskog dana.
  
  Nisam prisustvovala posljednjem danu Festivala na kojem je uz španjolsku predstavu Kokoro, nastupila prva godina Plesnog odsjeka ADU (nova generacija plesačica koje će zasigurno obilježiti hrvatsku plesnu scenu!) s predstavom / ispitom iz predmeta Repertoarna radionica: Sale autorice Ksenije Zec koja je 2009. bila vrlo uspješna produkcija kojom je Studio za suvremeni ples obilježio 45 godina djelovanja.
  
  Sedamanesti Festival u Svetvinčentu je završio solom znakovitog naslova i gorko humorističkog sadržaja Staying Alive Jasne Vinovrški, radom koji smo prvi put vidjeli u Zagrebačkom plesnom centru tijekom Tjedna suvremenog plesa 2015. u okviru projekta Europske unije Migration bodies (Više na Plesnascena.hr.) i koji je na razini Aerowavesa također prepoznat kao jedan od dvadeset najboljih u 2016. godini.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 1. rujna 2016.

Piše:

Maja
Đurinović