Plesna scena.hr

Vrijeme osjećajnosti

Rezervoari vremena: Bilješke s kineske nezavisne scene, Zagreb, 27. – 29. rujna 2016.; Living Dance Studio, Peking, Slušajući priče moje prabake, kor. Wen Hui

• 
  
  Projekt Eurokaza Rezervoari vremena: Bilješke s kineske nezavisne scene koji se održao u Zagrebačkom kazalištu mladih od 27. do 29. rujna 2016. sa željom da se, riječima Gordane Vnuk, ukaže „na iznimnu ustrajnost u zahvatima scenske odgovornosti i zbiljnosti, i to u zemlji koja je danas spremna na sve osim na ideološku popustljivost“, započeo je predstavom Living Dance Studija i koreografkinje Wen Hui Slušajući priče moje prabake. Autorica i izvođačica Wen Hui osobno je, s veseljem i prisnošću, dočekala publiku kao drage goste s kojima će podijeliti priče koje je saznala pri susretu sa svojom prabakom. To nisu simbolične, alegorijske priče iz kineske mitologije, nego komadići sjećanja koje je sakupila u razgovoru s prabakom, svjedočanstvo o životu kineske žene (iz zemljoposjedničke obitelji) i preživljavanju u komunističkom režimu tijekom teških godina kulturne revolucije. Sjetilo me to na moto knjige Miris kiše na Balkanu Gordane Kuić: „Upoznati svoju porodicu znači saznati više o sebi.“ jer je Wen Hui nesumnjivo u potrazi za sjećanjem i korijenima, nečim nježnim, prisnim, zapadnjački, buržoaski sentimentalnim i posve nepriličnim za revolucionarnu Kinu.
  
  Svoj susret i razgovor s prabakom autorica je sačuvala u dokumentarnom filmu koji se projicira na podatna bijela (jedno je s nježnim ružičastim cvjetićima kao vjenčana haljina djevojčice koju su udali s jedanaest godina) platna koja vise u nekoliko nizova i rastvaraju se, ovijaju oko tijela izvođačica, kreću, oživljavaju kroz neke mirne, tihe, snažne radnje. Na sceni se, među platnima kao koprenama sjećanja, pojavljuju ili čuju, ili slute tri žene: Wen Hui, njezina majka (čija se sjećanja ne slažu uvijek s prabakinim, što proizvodi blagi humor) i jedna mlada izvođačica (djevojka iz autoričinog rodnog mjesta); tri generacije žena, odnosno na neki način prošlost, sadašnjost i budućnost Wen Hui, sve zajedno u sjeni prabake, očaravajuće, nasmijane, jednozube starice koja priča jednostavno i bez drame ili patetike iz vremenskom distancom pročišćene pozicije očito silno sretna što je u društvu praunuke koju iskreno zanimaju njezine priče.
  
  Predstava je topla, introspektivna, vizualno dojmljiva, tiho, svjesno i suosjećajno angažirana, kao, čitamo u tekstu vezanom uz rad Living Dance Studija, „dokumenti nekih osjećajnosti koje se ne boje svojih banalnosti, svojih sumnji…“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. listopada 2016.
  

Piše:

Maja
Đurinović