Plesna scena.hr

Nevidljiva zmija

Masa Dance Company: Yolo, autori Aleksandra Mišić, Ognjen Vučinić

• 
  
  Novi projekt starih plesnih partnera Aleksandre Mišić i Ognjena Vučinića, premijerno izveden u Zagrebačkom plesnom centru 30. rujna, (pa onda reprizno 1. listopada, kao posljednja produkcija ZPC-a, do neizvjesnog daljnjeg) uspio je iznenaditi opet drukčijom estetikom i poetikom tijela, scene i partnerstva. Plesači koji su niz godina ustrajali na žestokoj energiji scenskog davanja unoseći u različite plesne i izvođačke kolektive jaku osobnu crtu, pa se onda pročistili u profinjenom, intimnom, katarzičnom duetu Ti (predstava koja je nagrađena Grand Prixom na Međunarodnom festivalu suvremenog plesa u Alžiru) sada su se našli u začudnom, tamnom ritualu koji kroz moć čvrsto iz zemlje uspostavljenih tijela priziva i prima ritam svemira.
  
  Oni su dvije napete vertikale, odašiljači i prijemnici, mitski šamani u radnji povezivanja zemlje i neba, a vizualno, u crnim dugim krutim zvonolikim suknjama sa stojećim savitljivim trakama, (kostimi Milene Rogulj), neobično snažno podsjećaju na glinene figure Zmijske božice sa Krete. (Ne ulazeći dublje u područje mitologija i psihoanalize, a u stalnom procesu pokušaja verbalizacije unutarnjih procesa koji se reflektiraju kroz tjelesno stanje i pokret, izdvajam nekoliko segmenata značenja simbola zmije preuzetih iz velikog Rječnika simbola Chevaliera i Gheerbranta, koji mi se asocijativno čine bliskim izvedbi: Nevidljiva zmija-princip boravi u dubokim slojevima svijesti i dubokim slojevima zemlje. Vidljiva je zmija znak svete, ali materijalne prirodnosti. Ona izbija iz ustiju sjene da bi ispljunula smrt ili život. Igra se oprekama: ženka je i muško. Zmija predstavlja sklop arhetipova vezan uz hladnu, ljigavu i podzemnu tminu iskona.)
  
  Taj, čini se, visoko stilizirani pokret bez obzira na promjenjive animalne motive, supostojanje plesača u paralelnosti bez kontakta u neobičnoj je suprotnosti s ekranom (monolitom suvremenog doba) koji svako toliko oživi, progovara svjetlećim porukama. Te poruke su šifre, internetske kratice i kao da spadaju uz novu high-tech ljudsku vrstu, a s druge strane djeluju kao da su iz nekog obrednog zaziva nekog tamnog kulta. Npr. SITD koji se repetira, znači still is the dark. A i sam egzotični naziv predstave YOLO, zapravo je aktualni akronim za „samo jednom se živi“ (you only live once), što bi bila novourbana varijanta latinskog Carpe diem.
  
  Vrlo je zanimljiva ta kombinacija tijela kao nositelja arhetipskog, prasjećanja i futurističke komunikacije, kao i kontrast dominantne atmosfere tame i jedne male lampice, pod čijim će svjetlom u jednom trenutku plesač izgovoriti niz (pravih, materijalnih!) riječi poput neke mantre. No možda ipak najdojmljivijim djelom predstave ostaje ekstatični ples živih leđa, rezonanca tam-tama, prelijevanje tjelesnih krajolika ispod napete, plešućim, zmijolikim mišićima uznemirene kože. Scenski ritual završava skidanjem suknji, koje ovako odložene na podu poput zmijske kože gube svoju geometrijsku krutost, a plesači, muškarac i žena (davno izbačeni iz Raja) ostaju pročišćeni i spremni u nagosti kože.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. listopada 2016.

Piše:

Maja
Đurinović