Plesna scena.hr

Periskop na riječkoj sceni

Intervju: Ivana Kalc, plesna autorica, izvođačica i edukatorica

• 
  
  Ivana Kalc plesna je autorica, izvođačica i edukatorica koje djeluje u Rijeci kroz umjetničku organizaciju Kabinet i udrugu Prostor Plus. Školovala se na Salzburškoj eksperimentalnoj plesnoj akademiji (SEAD – Salzburg Experimental Academy of Dance) i na sveučilištu Anton Bruckner u Lincu te je stipendisticom DanceWeba u Beču 2008. Nakon stečene diplome djeluje u Austriji i Njemačkoj, a od 2010. godine potpuno se posvećuje djelovanju u Rijeci, gdje je surađivala s brojnim plesačima i redateljima. Ovaj razgovor potaknut je nedavno održanom pilot izdanjem festivala Periskop kojeg je Ivana Kalc jedna od pokretačica i organizatorica unutar Prostora Plus, kao i nadolazećom premijerom predstave Naša stvar.
  
  Po čemu je Periskop specifičan plesni festival i što donosi riječkoj plesnoj publici?
  
  U Rijeci dosad osim Tjedna suvremenog plesa nismo imali plesni festivalski program. Smatram da je sama činjenica da su Riječani pokrenuli svoj festival suvremenog plesa i pokreta posebnost u kulturi ovog grada. Pokušavamo oživjeti našu plesnu scenu jer imamo izuzetno malo lokalnih umjetničkih produkcija i malo gostovanja plesnih predstava pa je teško održavati kontinuitet, kako za publiku tako i za umjetnike. Učinilo nam se da bismo Periskopom mogli naglasiti postojanje plesa, tako da u zgusnutom vremenskom razdoblju intenziviramo interes za suvremeni plesni izričaj i prodremo do šire publike.
  
  Prostor Plus postoji od 2002. godine. Koji su razlozi da upravo sada pokrećete festival?
  
  Počeli smo kao mala udruga posvećena prvenstveno edukaciji, a potom i umjetničkoj produkciji. Od tada se Prostor Plus osnažio i postao platformom za razne umjetnike i njihove prakse, tako da smo sada, uz edukativni i produkcijski program koji nam je redovna djelatnost, uključeni u razna istraživanja i europske projekte, koordiniramo i organiziramo brojna događanja i umjetničke eksperimente te pružamo podršku i mogućnost povezivanja mladim umjetnicima u Hrvatskoj i inozemstvu. Budući da imamo na raspolaganju stanovite resurse, bilo je logično da upravo Prostor Plus bude organizator Periskopa, jer logistički i organizacijski može podržati takav pothvat. Iz inozemstva sam se vratila 2010. godine i od tada svjedočim polaganom umiranju suvremenog plesa u Rijeci, činjenica je da se plesnih umjetnika u Rijeci može nabrojati na prste jedne ruke. Većina plesne scene nalazi se u Zagrebu, a iako smo udaljeni samo sat i pol vožnje, umjetnički je ta udaljenost vrlo velika; scene se rijetko miješaju, zagrebački kolege ne poznaju rad riječkih kolega i obratno, a smatram da je jako bitno da se međusobno podržavamo, preispitujemo, unaprijeđujemo. Rijeka može postati grad koji ima živu plesnu scenu, koja umjesto da jedva preživljava diše punim plućima. Tek smo počeli ovu priču i svjesni smo da je to duži proces, ali odlučili smo pokušati.
  
  Koje su programske smjernice Periskopa?
  
  Još se formiramo tako da se nismo programski definirali. Kao umjetničkoj direktorici ovog festivala, bitno mi je promicati i podržavati lokalne autore, a programom Novi horizonti usmjereni smo na mlade autore koji tek započinju svoju karijeru. To su osnovne programske linije kojih ćemo se držati i na njima raditi. Ove smo godine imali zaista širok programski spektar, koji je publici pružio uvid u razne prakse suvremenog plesa – tako smo osim predstava imali radionicu, prezentaciju rada u nastajanju i razgovor s umjetnicima, predstavu na specifičnoj lokaciji, predstavu za djecu i mlade, otvorenu probu i razne popratne sadržaje. Takav tip programa, smatram, proširuje sliku suvremenog plesa u javnosti, odnosno ne ograničava se samo na jednu određenu estetiku pa na ovaj način privlačimo i raznovrsnu publiku; nekoga možda ne zanima plesna predstava, ali ga zanima kako ona nastaje. Drago mi je da smo ponudili program koji istovremeno kreativan i edukativan.
  
  Na koji se način pozicionirate prema riječkoj kulturnoj sceni i kulturnoj politici?
  
  Periskop je započeo s vrlo oskudnim financijskim sredstvima i to nas je prisililo da potražimo razne oblike suradnji. Veseli me činjenica da smo u potrazi za rješenjima naišli na mnoga otvorena vrata i započeli vrlo zanimljive suradnje. Tako smo uz Plesnu mrežu Hrvatske surađivali i s HNK-om Ivana pl. Zajca, zatim s raznim lokalnim plesnim skupinama, a Nomadska plesna akademija Hrvatska je naš najveći podržavatelj. Bez njih ovaj festival ne bi bio moguć. NDA je u svom usmjerenju na decentralizaciju plesne scene investirala svoja znanja, iskustva i resurse u naše područje, a mi smo taj poticaj iskoristili, nadam se maksimalno. Sada je dalje na nama. Rijeka u kulturu ulaže vrlo malo, kao uostalom i cijela država. S obzirom da nam se bliži 2020. kada postajemo Europska prijestolnica kulture, riječka kulturna politika će se morati posvetiti i svojim lokalnim snagama, koje djeluju već niz godina unatoč negativnim trendovima u financiranju. Pitanje je naravno tko će raditi programe, ako se dozvoli da se uruši kulturno-umjetnička praksa koja postoji u gradu. EPK je sjajna prilika za grad, a Periskop stvara ponudu kakve još nije bilo u Rijeci. Nadam se da će se to iskoristiti.
  
  Kakav je odaziv publike i na koji način namjeravate proširiti krug vaših gledatelja?
  
  Odaziv publike bio je dobar i iznimno smo zadovoljni. Osim naše publike, dakle ljudi koji inače prate suvremeni ples, dobili smo određeni broj gledatelja koji su se prvi put našli na ovakvom tipu programa. Najviše publike ipak i dalje dovode sami umjetnici, a onda je sjajna stvar kad se publike izmiješaju. Čini mi se da je najbolja reklama usmena preporuka, jer iako smo orijentirani na društvene mreže, ljudski faktor ipak je najučinkovitiji. Za prvo izdanje Periskopa imamo odlične reakcije i zadovoljnu publiku, tako da smo sigurno osvojili i neka nova srca.
  
  Razvijate specifičan autorski rad. Prošle ste sezone predstavili duhovit i energičan rad s glumicom Nikom Mišković (više o predstavi), a trenutačno radite s Jerkom Marčićem. Možete li ukratko najaviti ovaj rad koji ćete premjerno izvesti 28. listopada u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku pod naslovom Naša stvar?
  
  Moji se autorski radovi uvijek odvijaju na dvije razine, na jednoj je forma, određeni postupak koji se razrađuje, a na drugoj je narativ, sadržaj koji služi da bi se ta forma obradila. Narativ zbog toga nije manje važan, dapače, stvari mogu postati vrlo uzbudljive, ali je promišljanje određene forme, postavljanje nekog izvedbenog postupka gotovo uvijek temelj. Tako se i sada, Jerko i ja probijamo kroz priču o odlasku dvoje ljudi, na način da smo preispitivali što to znači uvjerljivost na sceni, što je lažno ili istinito, što je uvjerenje… To su neke ideje od kojih smo krenuli i koje su nas vodile kroz jedan zabavan, ali i dosta naporan proces rada.
  
  S obzirom da vam je ovo druga predstava za redom koju su-kreirate s glumcima, znači li to da se pomičete prema kazališnom izričaju? Odnosno, u čemu je privlačnost rada s glumcima, a ne plesačima?
  
  Suradnja s Nikom dogodila se spontano, kroz privatno druženje. S Jerkom se dogodila slična stvar, prepoznavanje zajedničkih ideja i interesa. Kako je on dosta radio na zagrebačkoj nezavisnoj sceni, bliski smo po načinu shvaćanja i promišljanja izvedbenosti. Činjenica je da zapravo nema baš puno plesača suvremenog plesa u Rijeci, a dosad sam kroz razne projekte surađivala s baš svakim od njih. Također, od 2014. predajem scenski pokret na studiju Gluma i mediji u Rijeci pa mi je koncept tijela u izvedbi koji nije plesan u formalnom smislu postao zanimljiv. No i dalje me zanima i čisti ples, naime kontinuirano držim satove suvremenog plesa pa tako radim na tehnici i pročišćenom plesnom kretanju.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 19. listopada 2016.

Piše:

Iva Nerina
Sibila