Na sceni Kulturnog centra Travno 6. listopada je započela nova Queer Zagreb Sezona gostovanjem plesne skupine Stephena Petronija, jednog od značajnijih umjetnika iz povijesti suvremenog plesa. U svom nastojanju da izgradi most prema novom stoljeću poznati plesač i koreograf najavio je obnovu niza važnih koreografija prošlog stoljeća uz koje će vezati svoja nova ostvarenja kao posvete njihovim autorima. I sam sudionik tih povijesnih vremena: prvi muški plesač u kompaniji Trishe Brown i suradnik Stevea Paxtona, Petronio je osjetio kako iz današnje perspektiva razlike između velikih koreografa poput Marte Graham, Mercea Cunninghama i Trishe Brown izgledaju manje, dok sve više raste opasnost da se kompanije koje slijede njihovu koreografsku liniju ugase.
Zato je Petronijeva ideja obnavljanja najznačajnijih koreografskih zamisli te spoj s njegovim vlastitih recentnim radovima, svojevrsnim hommageom pojedinim koreografima način da se privuče i obrazuje šira publika te ujedno očuvaju žive izvedbe tih povijesnih djela na način svojevrsnog održivog razvoja koji je očito moto novog stoljeća. Večer koja bi se mogla nazvati Što možemo naučiti od Mercea Cunninghama sastavljena je od dva dijela – originalne Cunninghamove Rain Forest / Prašuma i Petronijeva autorskog djela Locomotor.
Rain Forest je nastala 1968. godine na elektronsku podlogu Davida Tudora te u suradnji s Andijem Warholom koji je osmislio upečatljivu scenografiju predstave. I upravo taj spoj, glazbe, velikih srebrnih jastuka napunjenih helijem koji blago poput lišća na povjetarcu lelujaju scenom, sapliću plesače i padaju u publiku te Cunninghamove precizne koreografije izduženih ili blago zaobljenih linija i prepoznatljivog rječnika pruža poseban sinestetički doživljaj. Iako scena Travno nije baš idealan izbor za tu predstavu, publika ipak ne gubi dojam sjedenja ispred velike pomične slike u kojoj pokreti imaju i nemaju neko smisleno značenje no sve protječe u nekom unutrašnjem skladu posebnog svijeta u kome žive posebna bića izduženih linija koja kruže prostorom ili jedan oko drugoga. Pokreti muškarca na koji se naslanja žena mogu ali i ne moraju imati neko simbolično značenje i potiču nas na niz nevezanih asocijacija. Plesači napetih tijela koji kruže prostorom ili jedan oko drugog u poznatom Cunninghamovom rječniku pokreta te genijalna interaktivna Warholova scenografija i Tudorova glazba jednako su dojmljivi i poslije toliko godina, što sve zajedno pojašnjava status antologijskog djela.
Druga koreografija Locomotion, svojevrsni Petronijev plesni esej o Cunninghamu također zadržava stil izduženih linija i hladne zaobljenosti no kao što i naslov govori tijela su gurnuta u prostor i pokrenuta pomno usmjerenim trkom natraške ili međusobnim presretanjem na sceni. U toj pokrenutoj fluidnosti nagla vrtloženja, veliki skokovi ili zastoji djeluju poput točaka. Plesači se ovlaš dotiču i stvaraju duete, kruže jedan oko drugog ili sa mimoilaze u kontrapunktu koji povećava napetost kako se parovi gomilaju na sceni da bi se ponovo raspleli u trku unazad kao s početka predstave. Iako slijedi Cunninghamov rječnik i impresivnu koordinaciju, stalno kretanje potiče Petronijeve plesače na slobodnije gibanje. Međutim nedostatak dramaturškog zapleta i prepuštanje gledatelju da slobodnim asocijacijama stvara svoje vlastito shvaćanje podcrtava koreografsku vezu s Cunninghamom.
Zagrebačka publika, brojni ljubitelji plesa svih generacija, toplim je pljeskom zahvalila na izvrsnoj izvedbi i podsjećanju na značajnu prekretnicu u suvremenom plesu.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 23. listopada 2016.
