Plesna scena.hr

Stvaralačko izvođenje rutinskog rada

BADco.: Spore, kor. Nikolina Pristaš

• 
  
  Ugodan je stvaralački rad u hrvatskoj umjetnosti rezerviran uglavnom za takozvanu umjetničku elitu koja živi od izdašnih državnih subvencija. Ostatak manje utjecajnih umjetnika i umjetnosti, bez obzira na svoja postignuća, nemaju taj privilegij. Financiranje umjetnosti, posebno u maloj i trenutno ekonomski teško nagriženoj zemlji poput Hrvatske, kompleksan je izazov koji ulazi u sferu društvene i ekonomske pravednosti kakvu je u ovom slučaju nemoguće urediti bez drastičnih posljedica po umjetnost. Jer što se događa kada umjetnik nema kvalitetno plaćeno radno vrijeme za stvaranje – njega istiskuje udio vremena provedenog u obavljanju drugih poslova. Kako piše Anne Boyer u poemi Što je nepisanje?, ne pisati znači raditi, i kad se ne radi plaćeni rad, rad je neplaćeni rad...(a) pisanje je svijet bogatih.
  
  Izrazito mi je stoga zanimljiva najnovija predstava kolektiva BADco., nadahnuta tom poemom Anne Boyer, koja pred gledatelje postavlja upravo onakav izvođački rad kakav je zapravo preduvjet stvaranju – riječ je o rad u održavanju. Već u samome naslovu predstave Spore prisutna je duhovita dvoznačnost koja upućuje na sporo kretanje, na sporost kao omraženu kategoriju rada, kako i na minucioznost prototipa održavateljskog rada, onog onajobezvrjeđenijeg kućanskog čišćenja i spremanja, čiji je kontinuirani i beskrajan cilj obračun s neželjenim bakterijama.
  
  Izvođačice Ana Kreitmeyer, Lana Hosni i Ivana Pavlović, doista usporavaju našu pažnju iterativno ispunjavajući vrijeme i prostor. Čine to neprestanim preslagivanjem velikih bijelih bala posteljine, besciljnim premetanjem komada plahti i jastuka, povremenim špricanjem mirišljavog sredstva, paljenjem i gašenjem rasvjete, premještanjem zvučnika. Koreografija Nikoline Pristaš i dramaturgija Ivane Ivković i Tomislava Medaka kontradikcija su kapitalističke ideje stvaranja novih vrijednosti kao ultimativnog puta k napretku, pa se izvođačice povremeno doslovno kreću hodajući unatraške, a njihovim radnjama ne vidi se viša svrha.
  
  Temeljni je koreografski motiv okret kojeg izvođačice svaka u svojoj inačici perpetuiraju, no uzbudljivo postaje kada u toj jednoličnoj rutini okretaja počinjemo uočavati proplamsaje kreacije. Tada izvedbeni prostor počinjemo promatrati kao doslovno gradilište plesa, što je podcrtano i bijelom jednostavnom i ponegdje slikarski (ili bauštelski) zaflekanom odjećom (Silvio Vujičić). U jednom trenutku taj utopistički perpetuum mobile naglo se zaustavlja, izvođačice izlaze iza gledateljskih tribina, ali ostaju osvjetljene tek toliko da možemo vidjeti kako jedu, piju vodu, hvataju dah ili obavljaju neke ne-plesne radnje. Da bi se nakon te pauze vratile na scenu i nastavile dalje po starom sve dok ne bi sizifovski zakotrljale svu scenografiju na jednu hrpu. Predstava Spore precizno poentira problematiku umjetničkog rada obrtanjem perspektive na stvaralačko vrijeme i njegovu vrijednost, što je izrazito aktualno pitanje.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2016.
  P.S. Ovaj tekst napisan je na neradni dan.
  
  BADco.
  Spore
  koreografkinja Nikolina Pristaš
  premijera 27. listopada 2016. (Kino Studentskog centra u Zagrebu)
  koreografska suradnja Zrinka Užbinec, dramaturgija Ivana Ivković i Tomislav Medak, glazba Helge Hinteregger i Martin Koller, prostor Igor Pauška, kostim Silvio Vujičić, zvuk Jasmin Dasović, svjetlo Sara Bundalo
  izvode: Ana Kreitmeyer, Lana Hosni / Emilie Gregersen i Ivana Pavlović / Rebecka Olivia Berchold

Piše:

Jelena
Mihelčić