Plesna scena.hr

ZPC-u treba model javno-civilnog partnerstva

Intervju: Ana Kreitmeyer, plesna umjetnica, predsjednica Udruge plesnih umjetnika Hrvatske

• 
  
  Udruga plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) odabrala je nedavno novo vodstvo, a za predsjednicu je izabrana Ana Kreitmeyer. Tim povodom razgovarali smo o aktualnim strukovnim pitanjima.
  
  Kako komentirate potez gradske uprave kojim je prostor Zagrebačkog plesnog centra stavljen pod upravu Zagrebačkog kazališta mladih?
  
  Jednako kao i prije deset mjeseci, kada je pokrenuta inicijativa Autonomija plesu. Zagovaranje samostalne javne ustanove za ples jedino je adekvatno rješenje za plesnu umjetnost. I ne samo to, isto zagovaranje postojalo je i prije deset godina kada se ZPC izgradio i namijenio plesu te kada je predan na upravljanje Hrvatskom institutu za pokret i ples. I tada i danas ZPC-om upravlja jedna osoba, sve se svodi na viziju jedne osobe. Ne postoji čvrsta struktura koja je sastavljena od predstavnika plesne zajednice koja zastupa šire interese. Tada je struka bila izostavljena, danas se događa ista stvar.
  
  Što onda smatrate da je trebalo učiniti s prostorom ZPC-a?
  
  Plesna umjetnost zaslužuje svoju ustanovu kao i svaka druga umjetnička grana u Zagrebu. Plesna zajednica zaslužuje biti relevantan čimbenik u odlučivanju o svojoj budućnosti. Moć odlučivanja koja se odvija po principu vertikale, po principu odgovornosti samo jedne osobe, u potpunoj je suprotnosti s načelima i vrijednostima koje zagovaramo. Procedure koje nas zanimaju temelje se na transparentnom i demokratskom pristupu i nisu organizirane po principu političkih ili drugih interesa i veza.
  
  Gradska uprava tom odlukom smatra da idemo u smjeru institucionalizacije, ravnateljica ZKM-a smatra da idemo u smjeru institucionalizacije, privremena voditeljica ZPC-a smatra da idemo u smjeru institucionalizacije, odnosno da se ide u smjeru osnivanja javne ustanove. A činjenice su zapravo drugačije – dokle god plesna zajednica ne može imati maksimalan utjecaj na ustroj i upravljanje jedinog središnjeg mjesta za ples, ne ide se u tom, nego u sasvim suprotnom smjeru.
  
  Ako sad postoji politička volja i novac da se otvore radna mjesta, da se sanira zgrada i da se daju sredstva za hladni pogon, ne vidimo nikakvu prepreku u tome da se istim tim sredstvima osnuje javna ustanova za ples po modelu javno-civilnog partnerstva u kojem struka aktivno sudjeluje kako u stvaranju i osmišljavanju tog modela tako i u procesima odlučivanja za jedini i središnji resurs kojeg ima.
  
  Gradska uprava smatra da je pripojenje ZKM-u najbolje rješenje, ali jedino dugoročno, najbolje i održivo rješenje je osnivanje samostalne ustanove te sustavno povećanje programskih sredstava sukladno rastu i potrebama plesne zajednice. Jedino to može jamčiti opstanak suvremene plesne umjetnosti i u budućnosti njezin razvoj i jačanje.
  
  Kako ćete kao UPUH postupiti u odnosu na ovu situaciju?
  
  Nastavlja se i dalje komunikacija s gradskom upravom, članstvom i zainteresiranom javnošću s jedinim ciljem osnivanja samostalne ustanove za ples. Radi se na senzibilizaciji javnosti o tome što se događa i koje su posljedice modela za koji se zalaže gradska uprava. Na toj liniji dana je podrška Otvorenom pismu koje je gradonačelniku uputio Plenum Zagrebačkog plesnog centra. Plenum ZPC-a je šira građanska podrška strukovnoj udruzi okupljena s ciljem osnivanja javne ustanove za ples. Otvoreno pismo artikulira problematiku i traži javno očitovanje gradonačelnika po pitanju slučaja ZPC.
  
  Članovi Upravnog odbora pozivaju svoje članove, članove UPPU Pulsa, ali i sve građane da podrže pismo svojim potpisom. To je akcija koja je trenutno u tijeku te koristim i ovu priliku da uputim apel javnosti da se uključi. Pismo se može pročitati i potpisati ovdje (kliknite za otvaranje)
  
  Koji će biti vaši prvi potezi, odnosno potezi UPUH-a, nevezano uz ZPC? Koji problemi zahtijevaju najhitnije rješavanje?
  
  Podizanje programskih sredstava je uz slučaj ZPC-a najhitnija tema jer bez ozbiljne vizije i ulaganja u jačanje plesne scene ne vidim neku svjetlu perspektivu. Voditeljica ZPC-a projicira perspektivnu budućnost, meni se samo postavlja pitanje s kojim će to budžetom ostvariti jer da bi se dogodio puni repertoarni plan ZPC-a s repriznim izvedbama mora se osigurati i budžet za reprizne izvedbe.
  
  Također od plesne se scene očekuje izvrsnost programa, ali se za tu izvrsnost ne planiraju osigurati dostatna sredstva, dobri i sigurni uvjeti rada. Recimo, iako je ZPC trenutno dio javne ustanove, kazališta, nije se promijenio odnos prema plaćanju repriznih izvedbi, taj dio institucionalizacije nije se uključio u plan. Stoga je moje pitanje voditeljici ZPC-a, kako misli puniti reprizni program, tako da ljudi izvode predstave bez honoriranog rada?
  
  Bez ozbiljne promjene u odnosu prema suvremenoj plesnoj sceni od strane gradske uprave, bez ozbiljnog sustavnog ulaganja u suvremenu plesnu scenu, ne mogu se dogoditi nikakvi važni koraci. Nedostaje temeljna vizija i strategija razvoja plesne scene od strane gradske politike i dok se ta paradigma ne promijeni ostajemo tu gdje i jesmo.
  
  Zašto se honorari repriznih izvedbi ne bi mogli pokriti prodajom ulaznica?
  
  To je vrlo kompleksno pitanje i teško se može dati jednostavan odgovor, ovisi o kulturološkom, socio-ekonomskom kontekstu, odnos prema suvremenoj umjetnosti u društvu ovisi o brojnim parametrima. A trenutno je odnos prema kulturi zanemaren, pa i se to odnosi na područje suvremene plesne umjetnosti.
  
  U čemu je specifičnost potreba suvremene plesne scene?
  
  Stabilni uvjeti rada, dignitet, mogućnost zapošljavanja u vlastitom poslu, sustavno programsko ulaganje, ono je što je potrebno plesnoj zajednici, a argumentacijom da će se ovakvim modelom u kojem je ZPC dio druge javne ustanove racionalizirati troškovi pogona i infrastrukture i time riješiti probleme plesne zajednice naprosto nisu točni jer što će nam goli zidovi zgrade, ako gore navedeni argumenti nisu zadovoljeni.
  
  Koji su generalni ciljevi koje ste si postavili i koliko se, ako uopće, oni razlikuju od dosadašnjeg djelovanja UPUH-a?
  
  Tijela udruge imaju odgovornost da javno i aktivno sudjeluju, upućuju na, kritiziraju postojeće probleme struke, ali i društva u kojem živimo. Da reflektiraju postojeću situaciju, da mobiliziraju, pozivaju i aktiviraju svoje članstvo, da traže, zahtijevaju bolje uvjete za struku, da senzibiliziraju javnost o ključnim izazovima struke. To su ciljevi i ovog Upravnog odbora.
  
  Koji su Vam najveći izazovi u ostvarenju tih ciljeva?
  
  Senzibilizacija članstva svakako jest i to kroz podizanje svijesti o tome koliko je važno imati osjećaj važnosti individualnog sudjelovanja, aktiviranja. Svaki doprinos pojedinca jača zajednicu, i dok pojedinac to ne shvati nema prave promjene u zajednici.
  
  Smatrate li da bi plesači suvremenog plesa trebali imati beneficirani radni staž kao i baletni umjetnici i zašto, odnosno predlažete li kakvo rješenje?
  
  Na dobivanju beneficiranog radnog staža radi se već nekoliko godina. Uslijed promjena vlasti u posljednje vrijeme taj se proces usporio, ali to je jedna od važnih tema tako da struka apsolutno na tome radi. Plesni umjetnici koji su dio ustanova imaju beneficirani radni staž, stoga je gotovo pa apsurdno da umjetnici koji djeluju izvan institucija beneficirani radni staž nemaju i to se mora promijeniti.
  
  Kako komentirate činjenicu da suvremeni ples, unatoč malom broju umjetnika u usporedbi s drugim umjetnostima, ima dvije strukovne udruge, a ima nemali broj neriješenih krucijalnih problema?
  
  U trenutku kada obje udruge rade s istim ciljevima ne vidim ništa sporno u tome da postoji i još više udruga. Plesnu umjetnost u Hrvatskoj obilježava pluralizam, različiti autori, autori sa statusom prepoznatim u inozemstvu, visoko školovani koreografi, visoko školovani plesači, zajednica koja zaslužuje dvije udruge, zajednica koja zaslužuje svoju ustanovu.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 23. studenoga 2016.

Piše:

Jelena
Mihelčić