Meditativno zajedničko iskustvo

10. međunarodni festival improvizacije – Improspekcije, Teatar &TD, Zagreb, 23. – 26. studenoga 2016.: Nestajanja, kor. Zrinka Šimičić Mihanović

  • Nestajanja, kor. Zrinka Šimičić Mihanović, foto: Jasenko Rasol

    Jedna je od odlika predstava Zrinke Šimičić Mihanović multisenzoričnost, kao i specifičan način aktivacije gledatelja. Karakteristike su to i novog rada Nestajanja, premijerno izvedenog na otvaranju ovogodišnjeg festivala Improspekcije u Teatru &TD, u kojemu je somatski pokret sam po sebi polazište predstave. Netom nakon što su  se gledatelji smjestili, spremni na kinestetske podražaje iz smjera plesačica koje okružujemo, autorica nam se obraća s kratkom uputom o tri segmenta izvedbe koja slijede, pri čemu nas u prvome dijelu poziva da sjednemo među plesačice, zatvorimo oči i sami, vođeni njezinim riječima, krenemo istraživati.

    Naravno, tek uz pokojeg hrabrog predstavnika, ostatak publike sklapa oči i ostaje na svome mjestu uranjajući u vlastito disanje i pokrete na mikrorazini tjelesnih stanica. I dok je promatranje plesa zapravo nesvjesno uranjanje i u vlastito tijelo, ovdje se događa potpuni fokus gledatelja prema samima sebi, ključan za daljnji iskustveni doživljaj predstave. Nestajanja su kontradiktorno neka vrsta grupne meditacije o tjelesnom pa je taj empirijski početak ključan za doživljaj predstave.
    Nestajanja, kor. Zrinka Šimičić Mihanović, foto: Jasenko Rasol
    Tako pripremljeni postupno, svatko u svome vremenu, otvaramo oči i prelazimo na drugi dio izvedbe promatrajući šest plesačica koje među nama improviziraju, uz oscilacije intenziteta u efortu. Sama autorica Zrinka Šimičić Mihanović uspijeva naravno jedina imati fokus istovremeno na unutra i prema van, na publiku i ostale izvođačice. Tamara Curić u početku se jedva kreće u vlastitom unutarnjem prostoru, da bi s vremenom nerijetko počela ulaziti u prostor vrlo blizu gledateljima. Roberta Milevoj čitavo je vrijeme svojevrsni kontrapunkt ostatku ansambla, gotovo nepomična u početku, plaha, kasnije zauzimajući tek nešto malo više prostora. Lana Hosni i Ivana Pavlović unose nešto lepršaviju dinamiku u grupu. Mlada Nastasja Štefanić, iz prve generacije Odsjeka plesa pri Akademiji dramskih umjetnosti, dobro se uklopila među iskusnije kolegice, vrlo je jasna i izravna u svakoj kretnji.

    Iste se oscilacije dinamike grupe i svake izvođačice ponaosob naglašavaju i kroz glazbu i svjetlo koje s vremenom blijede, da bi se ponovno vratile, a u konačnici otišle u dugi fade out. Čak je prigodan bio i neplanirani mrak na poklonu, zbog otkazivanja reflektora. Dramaturški fino vođena, Nestajanja polaze od vlastitog iskustva, preko promatranja do slušanja teksta koje pokretu pokušava ponuditi općenitije značenje, ono o međuovisnosti, energiji i ravnoteži. Šarm je ove predstave u otvorenosti i zajedničkom tjelesnom iskustvu.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 1. prosinca 2016.
    Nestajanja, kor. Zrinka Šimičić Mihanović, foto: Jasenko Rasol
    Nestajanja
    autorica koncepta Zrinka Šimičić Mihanović
    premijera 23. studenoga 2016.
    izvode: Tamara Curić, Lana Hosni, Roberta Milevoj, Ivana Pavlović, Zrinka Šimičić Mihanović, Nastasja Štefanić
    autor zvuka Roko Crnić, oblikovatelj svjetla Tomisav Maglečić, istraživačica procesa Ivana Slunjski

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji