Plesna scena.hr

Zarzuela za vrapca i puža

Inkluzivni kolektiv za istraživanje pokreta – IMRC, Zagreb, i Aleksandra Janeva Imfeld: Nukleon, kor. Aleksandra Janeva Imfeld & Iva Nerina Sibila

• IMRC (Integrirani kolektiv za istraživanje pokreta) djeluje u Zagrebu kao projekt HIPP-a (Hrvatskog instituta za pokret i ples) od 2012. godine. Započeo je Radionicama plesne integracije u Zagrebačkom plesnom centru, kroz koje su se počeli okupljati plesači „različitih tjelesnih datosti koji dolaze iz različitih plesnih praksi i edukatorskih sustava“ ali iste umjetničke otvorenosti i znatiželje i stava da za ples i pokret nije preduvjet određeno tijelo (a i svijesti da je baš svako plešuće tijelo primjer savladavanja i nošenja sa osobnim ograničenjima). Rezultati su zapravo bili neobično brzi i dojmljivi, a niz kratkih radova, začudnih koreografskih minijatura, okupljenih u programske i promotivne večeri Kolektiva dobilo je niz priznanja i poziva.
  
  Naslov jedne takve večeri From body to body kao da je osnovna tema istraživanja i credo skupine okupljene pod umjetničkim vodstvom Ive Nerine Sibile – prostor između tijela postaje napeto energetsko polje prijenosa impulsa, pokreta, osjeta i emocije; riječ je o komunikaciji blizinom, empatijom i (fizičkom) podrškom. Za novi projekt, cjelovečernju predstavu Nukleon koja je okupila novu, živopisnu raznolikost plesačkih osobnosti, IMRC je u goste pozvao koreografkinju Aleksandru Janevu Imfeld i to je uistinu rezultiralo rijetko zaigranim, energetsko snažnim i suptilno poetskim, kazališnim događajem. Nukleoni (lat. nucleus – jezgra) su čestice jezgre nekog atoma, a atom je osnovna građevna jedinica tvari. I nije teško prepoznati znakovitu, jednostavnu analogiju u djelovanju ostvarene izvedbene zajednice, koju čine Josipa Lukinović, Helvecia Tomić, Irma Unušić, Iva Nerina Sibila, Leon Goličnik i Nikola Orešković, a čija je angažirana, kreativna komunikacija temelj i sadržaj predstave Nukleon.
  
  Sve počinje u nekom već iskorištenom ali sada, makar na kratko, osvojenom prostoru, u kojem se priprema vlastiti party. Prerazmještaju se stvari: klupa sa zaboravljenom odjećom, ventilator, baloni, unosi se i odlaže neka letva, slika, stolica, ono što je valjda bilo pri ruci. Ima neke uzbudljive napetosti u tim pojedinačnim ulascima (hodajućim i klizećim) pripremama, uređenju prostora. I onda grune glazba, trubačka veselica, započne tulum, zapravo s obzirom na prepoznavanje instrumentalne teme pjesme El condor pasa – moglo bi se reći: zarzuela. Plesači se predaju zanosu, puštaju da ih prožima zvuk i osjećaj ekstaze zajedničkog trenutka otvaranja koje širi i produžuje udove i postaje let duše (za koji je i stvorena – kako je već primijetio Tin Ujević ) izlaska iz… Podsvjesno mi se provlače znani stihovi: I'd rather be a sparrow than a snail...
  
  I onda se odvajaju u osobne, intimne kutke prostora u kojima nadahnuti, potaknuti i/ili podržani od nekog ili više njih iskušavaju i istražuju drugačije pozicije, i neočekivane, drugačije tjelesne logike preoblikovanja, izlaza i prijelaza; pokušavajući riješiti neke sebi zadane zadatke. Pa onda odustanu i na čas nestanu iz vidokruga, ili krenu u nešto drugo, ili u partnerstvo, zgušnjavanje jezgre. Izmjenjuju se i premrežuju glazbeni inserti i tišina, ritmički puls i grleno pjevanje.
  
  Fascinantna je snaga, zamah i dužina ruku i fleksibilnost toraksa Josipe Lukinović kao i njezin let kroz prostor s propinjanjem kolica, pa smirenje kroz spuštanje i manipulaciju vlastitih nogu kao sidra. Sjajna je i divlja energija s pjevanjem zlatne Helvecije Tomić, s naizgled grubim intervencijama u prostoru, a onda nježnim podmetanjem na pravom mjestu u pravo vrijeme. Leon Goličnik izaziva cijelu skalu osjećaja: duhovit je u ritmičnom šuljanju u kolicima; u solu koji se čini mitskim, ježi treperavim, fokusiranim naporom tijela, odlukom dosezanja krajnjih granica osobnog pokreta a onda prihvaćanjem oslonca, produžetka vlastitog tijela drugim. Nikola Orešković kao i uvijek, profinjen, mekan, pažljiv, nenametljiv u vlastitim istraživanjima drukčijeg tijela; Irma Unušić, brza i energična u osobnom ispadu; Iva Nerina Sibila, istovremeno sudionik i koautor, pažljivi promatrač i senzor. Ali svi zajedno razvidno prisutni za druge, jedna grupica, atomska jezgra očarana magnetskom snagom supostojanja. Nukleon je predstava koja pročišćuje.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 21. prosinca 2016.
  (osvrt se odnosi na izvedbu 25. studenoga 2016. u Teatru&TD na 10. Improspekcijama)
  
  Nukleon
  koreografkinje Aleksandra Janeva Imfeld & Iva Nerina Sibila
  premijera 18. studenoga 2016.
  su-kreatori i izvođači: Josipa Lukinović, Helvecia Tomić, Irma Unušić, Iva Nerina Sibila, Leon Goličnik, Nikola Orešković
  kostimografija IMRC & Aleksandra Janeva Imfeld, scenografija fundus Zagrebačkog plesnog centra, svjetlo i tehničko vodstvo Duško Rihtermoc i Saša Obad, glazbena podrška Marin Živković, produkcija Amela Pašalić za IMRC / HiPP, foto Krunoslav Marinac, zahvala Mila Pavičević

Piše:

Maja
Đurinović