Zagreb je opor, direktan i šarmantan

Intervju: David Hernandez, plesni umjetnik

  • David Hernandez, foto: www.dhplus.net

    David Hernandez, plesni umjetnik, koreograf, pedagog, izvođač i glazbenik, rodom je iz američkog Miamija, a sa stalnom adresom u Bruxellesu. Nakon školovanja i djelovanja u Americi, seli se u Belgiju gdje sudjeluje u formiranju skupine Damaged Goods Meg Stuart. Nakon pet godina plesanja u njezinoj skupini, osniva vlastitu a istodobno predaje na PARTS-u. Zanima ga improvizacija kao izvedbena forma, a razvija i elastičnu koreografiju, u kojoj su pravila i strukture temelj za improviziranu koreografiju. Nakon brojnih suradnji s istaknutim autorima, od 2009. djeluje pod imenom DH+. U Zagrebačkom kazalištu mladih je 3. prosinca premijerno izveden njegov rad The Devil's Garden, nastao za Zagrebački plesni ansambl. Predstavu izvode Petra Chelfi, Martina Nevistić, Andreja Jandrić, Petra Valentić, Filipa Bavčević, Sintija Kučić i Kasija Vrbanac. Asistent koreografa je Colas Lacot, a suradnici su Zdravka Ivandija Kirigin (kostimografija i scenografija), Ana Fucijaš (kostimografija) Bojan Gagić (oblikovatelj zvuka i svjetla), Saša Bogojević (oblikovatelj svjetla) i Davorka Begović (savjetnica za glazbu).
    Zagrebački plesni ansambl: The Devil s Garden, kor. David Hernandez
    U predstavi The Devil's Garden žensku ste zajednicu smjestili u metaforički prostor „vrta onkraj božje milosti“, u kome se, prema pisanom materijalu koji prati predstavu, citati temeljenog feminističkog anti-ratnog eseja Tri gvineje, kao i referenca Vesica Pisces – matematički i mistični simbol, isprepliću sa plesom. Kako se to mistično-feminističko i plesno referentno polje oformilo tijekom vaše suradnje sa Zagrebačkim plesnim ansamblom?

    Kada smo odlučili napraviti projekt s isključivo ženskim ansamblom, zaronio sam u istraživanje, kao što to obično činim, kako bih razvio određeno gledište. Htio sam obratiti pogled na žensku egzistenciju iz različitih aspekata. Proučavao sam pisanje i citate muških autora o ženama i žena o ženama. Vratio sam se različitim povijestima uključujući i primjere iz Biblije kao i svetim geometrijskim shemama, i još nekim izvorima kako bih pokrio različite kulture i razdoblja. Sve sam to unio u razgovore s ekipom. To nisu stvari koje publika mora nužno shvatiti, ali pridonose načinu na koji razvijamo svoje gledište o predstavi. Unio sam nekoliko od ovih referenci u tekst o predstavi kako bih potakao imaginaciju publike.

    Naš prvi susret s Vrtom je zaista magičan: vidimo plesačice koje klize ili lebde kroz neki otvoren, nedefinirani prostor, djelomično osvijetljene trakom svjetla koja kao da nema izvor. Bića koja vidimo ne djeluju u potpunosti ljudski, možda kao noćnice. Efekt koji gradite podsjetio me na pokret kamere; na dugi uvodni panoramski kadar, tada polako zumirate na sadržaj, na vrt i njegove stanovnice.

    Htio sam da The Devil’s Garden bude mjesto, da početak kazališnog iskustva bude polagano otvaranje prozora u to mjesto ili kao da slučajno naiđete na to čudno mjesto. Tako vidite taj polagani izlazak sunca u kojem postupno otkrivate mjesto i ono što se tamo događa. Volim filmske slike tako razumijem analogiju s pokretom kamere. Uvijek razmišljam kako se pogled gledatelja nosi s onim što izlažem i pokušavam ga voditi na različite načine bez da diktiram previše.

    Slijedeći presudan znak predstave je zvučno-vizualna instalacija koja visi na sredini scene, a koju plesačice pomiču, koja rezonira i ozvučuje njihove pokrete. Koji je bio proces koji je doveo do tih odluka?

    U tom dijelu prozor koji sam spomenuo gotovo je u potpunosti otvoren i otkrivamo da su žene već u radu. Iz tih njihovih akcija nastaje ostatak predstave. Važno mi je da žene imaju kontrolu i da budu u interakciji sa svojim okolišem, da pokažu vlasništvo nad tim mjestom. Zvukovi i odgovornosti koje imaju integriraju ih u set i čine da njihove akcije transcendiraju ovaj jednostavni apstraktni dizajn.
    Zagrebački plesni ansambl: The Devil s Garden, kor. David Hernandez
    Ta evidentna interakcija sa scenskim pogonom, odnosno rad koji obavljaju spušta Vrt sa meta-lokacije na realitet izvedbenog prostora. Također, u samoj koreografiji koristite strategije koje izlažu strukturu plesa – čujemo kako plesačice komuniciraju, otvoreno se ogledavaju pazeći na pozicije, sačekuju se da krenu zajedno u frazu. Ovdje uočavam paralelizam…

    Sviđa mi se da je opna između žena, vrta i publike tanka, da se ovaj svijet može otvoriti bilo gdje oko nas, kao razina postojanja koja je posvuda, ukoliko znamo kako da ju tražimo. Također, volim stvarati magiju istovremeno pokazujući kako je napravljena. Mislim da tada publika odabire ući u imaginaciju, pristaje na iskustvo predstave i uživa dopuštajući sebi da bude zavarana, da prati namjeru predstave. I nužno je da čujemo ove žene, da nisu samo u pokretu. Sve više mi je čudno da su plesači tihi dok rade to što rade, dok u probama ili u stvarnom životu nije tako, stoga zašto utišavati glasove na sceni? To je bio element iz kojeg smo razvijali dio zvučnog okoliša.

    Dramaturgija zvuka Vrta je bogata, prati se na način eseja, s mnoštvom raznih informacija. Počinje sa zvučnim zapisom koji sugerira svakodnevicu, tu su zatim razni zvukovi i šumovi koji čine zvučni okoliš, dijelovi izrazito ritmične glazbe, a kulminacija ili razrješenje se događa kroz Bachovu Umjetnost fuge.

    Za mene su svi dijelovi predstave u određenom dijalogu koji čini dramaturgiju. Ne bih rekao da tu Bach donosi glazbeno razrješenje, nego suprotnost ambijentalnom suvremenom zvuku kreiranom u suradnji s Bojanom Gagićem. Htio sam osjećaj svijeta unutar svijeta i koliziju tih dvaju glasova.

    Obrazovani ste u glazbi, a već ste se bavili baroknom glazbom u svojim radovima. Kako je Bach našao svoj put u zagrebački Devil's Garden?

    Da, školovao sam se u glazbi od djetinjstva i odradio veliki dio studija glazbe na konzervatoriju. Još uvijek uz rad u kazalištu, radim i kao glazbenik. Za ovaj projekt znao sam da želim raditi s hrvatskim umjetnicima zvuka. Sreo sam se s Bojanom, a potom sam htio naći još jedan glas koji bi bio u dijalogu, većina stvari koje sam čuo bila je dobra, ali se spajala na previše udoban način. Osjećao sam da mi treba jači kontrast. Slušao sam brojne glazbe i naišao na predivnu snimku Umjetnosti fuge u izvedbi Emersonovog gudačkog kvarteta. To je posljednja skladba na kojoj je Bach radio, tako nitko ne zna kakvu je instrumentaciju imao na umu. Imam ogromno poštovanje prema Bachu i nisam ga htio omalovažiti. Pitao sam se možemo li naći način da obje stvari su-žive zajedno, Bach i suvremeni zvuk? Ovo je također povezano s idejom da smo Bojan i ja bili jedini muškarci u timu, kreirali okoliš, zvuk, svjetlo, koreografiju…. To je također metafora vrta koji postoji između linija muškog svijeta. Na kraju mi se zaista sviđa kako pomak tih dvaju vrlo različitih svjetova prebacuje perspektivu gledatelja.
    Zagrebački plesni ansambl: The Devil s Garden, kor. David Hernandez
    Kao najjači segment ovog rada vidim samu koreografiju, odnosno pletenje grupnog pokreta. Grupa diše zajednički, gravitacija prema centru je snažna, ali je prostor neprekidno reorganiziran na zahtjevan način s mnogo varijacija koreografskih fraza. Izgleda meko i organski, ali je matematički precizna. 

    Hvala, smatram to komplimentom i to dobro artikuliranim. Uživam u višeslojnom pisanju, ali uvijek tragam za organičnošću i načinom da transcendiram strukturu, da kreiram logiku te egzistencije. Arhitektura koreografije treba biti samo otisak onoga što se događa ispred nas.

    Muzikalnost ili ritmičnost vaše koreografije vrlo je specifična – tijek je prekidan gestama i usporavanjem. Kakva je vaša koreografska strategija – krećete li od ritma i glazbe, ili od prostora i smjerova, ili iz tijela plesača…?

    Zanimljivo pitanje i diskusija, ali trajalo bi predugo da opišem detaljno. Imam nekoliko različitih pristupa, no uglavnom mi je važan ritam. Naročito u dijalogu s glazbom; tako nisam želio da pokret ulegne u Bacha ili u druge glazbe, nego da budu u dijalogu s njima, da ono što se dešava na sceni ne bude žrtvom svoje okoline, naročito glazbe. Koristim brojne strategije glazbene kompozicije kako bih stvorio nešto kao melodiju pokreta, harmonije i disonance. Gradim koreografske blokove s idejom kako ih staviti u odnos s glazbom, a kada ih sagradim dalje oblikujem odnos.

    Koji su bili glavni izazovi dok ste radili ovu predstavu? 

    Vrijeme, novac i nedostatak vremena na sceni. Ekipa je bila apsolutno izvrsna, znao sam da ćemo raditi s malim budžetom, ali nedostatak vremena na sceni bio je zaista najveća prepreka. Imali smo oko dva dana na sceni što je zaista bilo teško, s obzirom na ono što smo pokušali postići, odnosno za profinjenje koje nam je trebalo. No mislim da smo ipak uspjeli postaviti ono što smo htjeli.
    Zagrebački plesni ansambl: The Devil s Garden, kor. David Hernandez
    Možete li usporediti Zagreb i Bruxelles?

    Vrlo, vrlo različita mjesta i scene. Bruxelles je kozmopolitski grad, smješten centralno, tamo je vrlo lako imati bazu ukoliko puno putujete, umjetničko je središte, izložbe i predstave su gotovo svake večeri. Do sada je financiranje umjetnosti bilo dobro, iako i tamo dolazi do rezova. Bruxelles ima posebnu vibru. Zagreb je na neki način opor, izravan, šarmantan i ljudi koji sam sreo su strasni na vrlo, vrlo ljudski način što je čarobno. Plesna scena ima mnogo teži put pronalaska podrške. Istovremeno vidim mnogo mogućnosti.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 22. prosinca 2016.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji