Plesna scena.hr

Ključno i svjetski relevantno štivo

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost, gl. ur. Katja Šimunić, br. 25, Hrvatski centar ITI

• Godinu koju smo netom ispratili obilježilo je netransparentno i nedemokratsko donošenje odluka o upravljanju jedinim i ključnim javim resursom za suvremeni ples u državi. U sjeni toga ostale su dvije značajne prekretnice po kojima će se u pozitivnom svjetlu pamtiti 2016. godina, a to je izlazak prve generacije suvremenih plesnih umjetnika iz jedne hrvatske visokoškolske institucije, kao i ulazak radova dvije koreografkinje suvremenog plesa, Marjane Krajač i Maše Kolar, u repertoar Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. U tom kontekstu, u listopadu 2016. godine izlazi 25. broj časopisa za plesnu umjetnost Kretanja, postavljajući kao temu signifikantno pitanje – što predstavu čini plesnom i suvremenom?
  
  U uvodniku broja plesna teoretičarka i članica uredništva Katja Šimunić tako pojašnjava: „U Kretanjima broj 25 teorijski se bavimo pitanjem što jest ili što sve može biti suvremena plesna predstava i oprimjerujemo to predstavljanjem nekoliko aktualnih hrvatskih plesnih odnosno plesno-kazališnih odnosno izvedbenih uradaka koji svi redom, po mišljenju uredništva, i stvaraju aktualnost u našoj trenutačnoj sadašnjosti i polaze od tijela, odnosno korporeiteta, kao svoga esencijalnog medija.“
  
  Radovi o kojima zatim čitamo su Glečer Pavla Heidlera, Ane Horvat, Silvie Marchig i Sonje Pregrad, zatim Balkan Dance Reality Show Rose Beerman, Willyja Pragera, Sonje Pregrad i Ive Sveštarove (međunarodna koprodukcija); „Behind the Sun“ he repeated  „Where Everything is Everything Else“ te Praksa kozmičke prašine Pavla Heidlera; U hodu Irme Omerzo; Ona/Her Aleksandre Mišić i Žaka Valente; Alie Maše Kolar; Od terora. Od borbe. Od boli. Rasplitanje Marine Petković Liker, Ana-Marije Bogdanović, Anje Đurinović, Silvie Marchig i Urše Raukar te Varijacije o osjetnom Marjane Krajač.
  
  Broj otvara Pavle Heidler koji tekstom Suvremeno u suvremenom plesu retrogradno, iz perspektive studenta plesa, te prilično duhovito preispituje ustaljene edukativne obrasce u suvremenom plesu i precizno detektira njihove problematične aspekte. „I tako je nastava suvremenog plesa, umjesto da mi bude proučavanje plesa, često postajala ideološkim razilaženjem između nastavnika i moga odbijanja da mu udovoljim.“, prisjeća se Heidler. Preskačući naprijed-natrag iz prošlosti u sadašnjost u formi dnevničkih zapisa, samo naizgled preferirajući praktično ispred teorijskog znanja, a zapravo ih integrirajući, on sistematično dokazuje svoj stav o tome što je suvremeni ples: „Suvremeno plesanje je intuitivno, visceralno, artikulirano, pametno, u vremenu s vremenom i neporecivo apstraktno. Suvremeno plesanje je najizazovniji oblik plesanja – u svakom pogledu. Zanimljiva je i spoznajna Heidlerova anketa koja je prethodila pisanju, a čija pitanja su objavljena iza njegovog teksta, intrigirajući svakog čitatelja da je ispuni i testira svoje stavove.
  
  Ivana Slunjski tekst Ples naše suvremenosti počinje kritičkom razradom pojma suvremenosti u plesu i u umjetnosti općenito, posežući za pisanjima cijenjenih teoretičara Terryja Smitha, Jean-Luca Nancyja, Bojane Kunst i Andrea Lepeckija te koreografa Jonathana Burrowsa i drugih. Pritom se dotiče ključnih odrednica suvremenosti – vremenske, estetičke, kao i geografsko-kulturne – da bi potonju relativizirala razradom već spomenute predstave Balkan Dance Reality Show. Drugi dio teksta naglasak stavlja na bit izvođenja kao već neko vrijeme aktualno pitanje suvremenog plesa. Suvremenost u plesu, piše Ivana Slunjski, ne upućuje samo na određeni vremenski odsječak na vremenskoj liniji, nego i na strukturnu utemeljenost plesa na vremenosti, pa suvremenost suvremenog plesa potkrepljuju one predstave koje zadiru u srž plesa i bave se strukturom njegove vremenosti. Na hrvatskoj plesnoj sceni autorica među takve predstave ubraja Glečer, kao i već spomenute radove Pavla Heidlera i Marjane Krajač.
  
  U tekstu Istodobno Iva Nerina Sibila kroz prizmu istodobnosti ili suvremenosti gledanja, odnosno zajedničkog konteksta izvođenja, analizira hrvatsku predstavu U hodu Irme Omerzo i francusku predstavu Proljeće Marka Tompkinsa koja je gostovala na 33. Tjednu suvremenog plesa. Tako tekst počinje ocrtavanjem okvira, odnosno svih zbivanja koja su iz njezinog kuta gledanja moguće utjecala na interpretaciju tih predstava. Sibila tekst nastavlja sagledavanjem obje predstave kroz tezu suvremenosti plesa u kojemu je ples relativizirana kategorija. Dok je, kako piše, ples kod Tompkinsa u ovom slučaju osoban proces i stav, sredstvo i iskustvo, način tjelesnosti i djelovanja, vlastita identiteta i ženstvenosti; kod Omerzo je sveden na osnovno, ono što u ljudskome tijelu već jest, u detaljnosti artikulacije i svijesti o anatomskoj povezanosti, čime se preispituje ideja plesa.
  
  Svoja promišljanja o suvremenosti u suvremenom plesu Maja Đurinović gradi oko ideje svemira. „Pitam se nije li koji put nešto naizgled zastarjelo zapravo suvremenije i hrabrije“, piše u uvodnome dijelu svog teksta, da bi zatim kao povjesničarka plesa utvrdila veliko trojstvo Fuller-Duncan-Laban na kojima počiva suvremeni ples u čijem je temelju „prepoznavanje vanjskog svemira unutarnjim svemirom i obrnuto“. U nastavku teksta, recentni radovi Pavla Heidlera, Aleksandre Mišić i Maše Kolar, koje još naziva Međuzvjezdanom trilogijom, nadahnjuju Maju Đurinović na promišljanja o odnosu čovjeka i svemira, tijela i prostora.
  
  Ne dotičući se eksplicitno problematike suvremenosti plesa, Mira Muhoberac čitav tekst posvećuje predstavi koja je nesumnjivo obilježila proteklu kazališnu sezonu, tako i „aktualnost u našoj trenutačnoj sadašnjici“ – Od terora. Od borbe. Od boli. Rasplitanje, gore navedenih dramsko-plesnih autorica. Dok prvi dio teksta posvećuje okolnostima izvedbe, prije svega prostoru stare vojne bolnice u zagrebačkoj Vlaškoj, i svih konotacija koji s njime dolaze, nastavljajući zatim s isječcima iz kritičke recepcije predstave, Muhoberac se detaljno posvećuje analizi predstave, toliko da ju čitatelj gotovo može osjetiti.
  
  Kako ga je i počela, krug ovog broja Kretanja zatvara Katja Šimunić koja se dosad nametnula kao strastvena i oštroumna kroničarka djela Marjane Krajač. Ovaj je put u njezinom fokusu predstava, ili bolje reći plesno događanje Varijacije o osjetnom. Nakon opservacijskih bilješki o tijeku događanja, Šimunić u nastavku teksta obrazlaže stav o posthibridnosti ili samodovoljnosti recentnog plesnog izričaja Marjane Krajač. Njihova se suvremenost realizira kroz, kako tvrdi Šimunić, jedinstvenost na aktualnoj europskoj plesnoj sceni, kao i kroz bavljenje nekima od urgentnih tema sadašnjice putem temeljnih karakteristika plesne umjetnosti.
  
  Jedna od problematika suvremenosti plesa koja nažalost nije dotaknuta, a takvih vjerojatno ima dovoljno za nekoliko brojeva, jest pitanje njegove recepcije. Koliko god plesni umjetnici i bliski im krugovi to negirali, čak i nipodaštavali izazov kojeg suvremeni ples ima s publikom, on postoji i vrši utjecaj kojim se potrebno pozabaviti.
  
  Unatoč tome, ovim se brojem časopis Kretanja još čvršće utisnuo kao ključno štivo i sastavni dio hrvatske plesne scene, koje reflektira i arhivira aktualnu plesnu misao, kritički je promišljajući, i ne manje važno, pozicionirajući je na svjetsku scenu na visokom teorijskom nivou kakvim se mogu pohvaliti uglavnom veće europske plesne sile. Kao što primjećuje Ivana Slunjski, hrvatski je ples s gotovo stoljetnim nasljeđem u europskome kontekstu skoro nevidljiv, posljedica čega su i brojne miskoncepcije, koje stručni tekstovi Kretanja u ovom i prethodnim brojevima mijenjaju, ne bi li hrvatski ples učinili međunarodno ravnopravnim i relevantnim.
  
  I na kraju, vratimo se na početak: Kako u svjetlu ovog broja Kretanja ustrojiti Zagrebački plesni centar, kako formirati njegovu ulogu, strategiju i program, kako se postaviti prema mladim visokoškolovanim plesnim umjetnicima, prema sve većoj i potrebnoj institucionalizaciji plesa? Na koji način pri svemu tome uzeti u obzir ovo itekako relevantno pitanje kojeg postavlja uredništvo Kretanja – što predstavu čini plesnom i suvremenom? Ima li novo vodstvo ZPC-a to pitanje uopće na umu, još uvijek ne znamo.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 17. siječnja 2017.

Piše:

Jelena
Mihelčić