Najveća dramatika je neiskaziva riječima

Intervju: Marina Petković Liker, redateljica

  • Marina Petković LikerMarina Petković Liker kazališna je redateljica, fonetičarka i komparatistica književnosti te poslijediplomantica na Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se umjetničkim i znanstvenim istraživanjima u području kazališta, ženskog principa unutar teorije i prakse, glasa i govora, izvedbene pedagogije. Docentica je na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti i vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na diplomskom studiju te na Poslijediplomskom stručnom studiju dramske pedagogije.

    Režirala je dvadesetak predstava autorskog i istraživačkog karaktera na nezavisnoj sceni, Teatru &TD, HNK-u u Zagrebu, ZKL-u, GKL-u i Teatru Tirena. Posljednjih godina nerijetko surađuje s plesnim umjetnicama kao što su Silvia Marchig i Ana-Maria Bogdanović, a obje izvode i njezinu predstavu Od terora. Od borbe. Od boli. Rasplitanje koja je prošle godine nagrađena dvjema nagradama na Marulićevim danima u Splitu 2016. Trenutno u Teatru &TD igra Kuća na oštrici, izrazito dojmljiva predstava u kojoj supostavlja plesačicu Silviu Marchig i udaraljkašicu Kaju Farszky.

    Plesom i pokretom, u kombinaciji s drugim kazališnim sredstvima, postižete vrlo karakteristične atmosfere i snažne emocije. Kakve kvalitete pronalazite u plesu kako bi realizirali svoju autorsku ideju?

    Sve izvođače, neovisno o tome jesu li plesači, glumci ili nešto treće, doživljavam u prvome redu kao izvođačko tijelo koje nešto misli, osjeća, doživljava i komunicira. Kazalište je za mene sinergija izvođača, publike i prostora i unutar njega različite izvođače dovodim u suigru jer se bavim bivanjem, supostojanjem, kontaktom, komunikacijom, izražavanjem osjećaja, misli, politike… U tom smislu mi je cilj uspostaviti komunikaciju između izvođača i gledatelja na način da oko, uho i cijelo tijelo gledatelja, sve što čini čovjeka, mogu pratiti duboko unutarnje događanje izvođača, a to onda stvara određenu atmosferu i često snažne emocije. Ako ta komunikacija uspije, publika na neki način otpusti logiku i klasično promatranje strukture i dramatike.
    Teatar &TD, Zagreb: Kuća na oštrici, red. Marina Petković Liker, foto: Nina Đurđević
    Plesačko ili glumačko tijelo ima svoju osobnost, unutarnji svijet koji reagira na vanjski, na kontakte i odnose, i te reakcije su više ili manje apstraktne, ali su uvijek svjesne da izražavaju nešto što se događa zbog nazočenja njih i gledatelja u istom prostoru i vremenu i s temom koja se osjeća, dijeli ili promišlja. Plesačko tijelo se možda malo lakše prepušta apstrakcijama, tretira ih kao konkretnost i realnost, pa onda kroz suodnos s drugim tijelom, tijelom partnera na sceni ili tijelom publike, izražava temu kojom se bavi. Kombinacija različitih izvođača odnosno scensko susretanje glumaca, plesača, glazbenika, pridonosi realizaciji onoga što me na izvedbenoj razini najviše zanima, a to je kako apstrahirati stvarnost a da ona ostaje stvarnost, ili kako teatralizirati temu, događaj, odnos a da se dobije specifičnost onoga što smatram kazališnim mogućnostima ili snagom – potreba da se uopće dolazi u kazalište kao na događaj koji nam treba i s kojeg odlazimo promijenjeni. Osim toga, kod plesača mi se sviđa njihova određena unutarnja struktura, struktura proizvodnje izvedbenog materijala s kojim onda mogu uspostaviti to bivanje, supostojanje, kontakt, komunikaciju te izražavanje osjećaja, misli i politike koji me zanimaju.

    Zašto ste surađivali baš sa Silvijom Marchig i Ana-Marijom Bogdanović? Kako je došlo do te suradnje?

    Počele smo surađivati slučajno, kroz poznanstva, pa pozivima, u početku s njihove strane, a kasnije i s moje. Recimo da dijelimo neki interes za to kako spajati pokret, glas i glumačku osobnost i za tretiranje tijela kao dubljeg prostora od riječi. Silvia me pozvala na dramaturšku suradnju na predstavi Ložač sunca 2009. godine. Bila sam fascinirana načinom na koji ona na raznim razinama promišlja koje su sve njezine izvođačke mogućnosti i gdje se tu događa začudnost, ljepota, apstrakcija i teatralizacija, a gdje je nešto izravnije, stvarnije i dokumentarnije. Ana-Maria me pozvala na suradnju na predstavi Refrakcije 2011. godine. Kod nje me fascinirala rapidna pronicljivost jer je svaku uputu koju sam joj dala na probi, sutradan na probi implementirala. Kao tada mlađoj redateljici to mi je bilo fascinantno jer se jako rijetko doživljava. Osim toga, mogla je bez nekog suvišnog problematiziranja i filozofiranja precizno razumjeti i izvedbeno realizirati ono što me u kazalištu zanima. Silvia i Ana-Maria su dakako vrlo različite, ali imaju jako visoku svijest o toj unutarnjoj strukturi s kojom rade i o nekom unutarnjem materijalu kojeg oblikuju. S njima nije bilo nepotrebno dugog nerazumijevanja oko svijeta koji na sceni želim uspostaviti, a uz to obje su se jako dobro snalazile u glumačkim zadacima i izazovima.

    U Kući na oštrici posve dominiraju pokret i zvuk, ali opet kao posljedica pokreta. Glas je prisutan u samo par navrata, ali također tretiran više kao zvučna kulisa nego kao razumljiv govor. Jedina razumljiva riječ u predstavi je zapravo neuobičajen pojam – končalo. Možete li pojasniti takvu odluku?

    Za mene je dramsko ono što je kazališno, ne nužno ono što je verbalno i tekstualno, dakle ono što ima određene odnose i sukobe unutar sebe i s drugima. Najveća dramatika upravo je u onome što je neiskazivo riječima. Usprkos neiskazivosti, to nešto u nama je najjasnije i ne možemo negirati da postoji. Izuzetno mi je zanimljiv proces pokušaja prebacivanja neiskazivog u iskazivo glasom, tijelom, odnosom, kazalištem.
    Teatar &TD, Zagreb: Kuća na oštrici, red. Marina Petković Liker, foto: Nina Đurđević
    Riječi, iako su nerazumljive u predstavi, prilično jasno iskazuju emocije i odnos prema situaciji. Nerazumljiv je tekst, ali glas je razumljiv. A kad se onda razumije riječ, ne razumije se njezino značenje. Ne zbog inzistiranja na nerazumljivosti nego zato jer se na tome mjestu u predstavi dogodi nešto slično kao u snu. U snu se pojavi neka riječ, i s njom neka beskrajna jasnoća, o svemu, a onda s buđenjem nestane te jasnoće, izgubi se smisao i ostane riječ, odnosno sjećanje, začudnost i traganje za jasnoćom. Končalo je jedna takva začudna riječ, ali postoji. Ima veze s koncem i krajem, ima slojevitu značajnost. Inače smo do te riječi došli tako što je Silvijina kći na probi prepričavala bajku, ja sam zapisivala ključne riječi koje su odzvanjale, a končalo je bila jedna od njih.

    Za mene je svaki pokret odnos tijela prema prostoru, sebi i drugima. Kroz taj pokret se izražavaju naše najdublje misli i osjećaji. Njih teško možemo prikriti čak i uz najbolju samokontrolu jer tijelo uvijek otkriva ono dublje od riječi. Na isti način radi i glas, tako da se ni u glasu ni u tijelu ne možemo sakriti – oni nas otkrivaju, pokazuju izvana ono što se nalazi unutra.

    S druge strane, ta predstava među posve neverbalnim i fizičkima posjeduje rijetku zaokruženost, tijek i organsku jasnoću. Na koji način pristupate suradnicama Silviji Marchig i udaraljkašici Kaji Farszky, dvjema vrlo snažnim autoricama, koje su suverene svaka u svom mediju pokreta odnosno udaraljki? Jesu li ta dva medija dirigirala ideju predstave ili obrnuto?

    Predstava je nastala iz ideje o suradnji. Uvijek me zanimaju jake autorske i izvođačke osobnosti spremne na istraživanje i pomicanje granica i koje imaju nešto za reći. Kreiranje zajedno s njima čini mi se jače, zanimljivije, uzbudljivije i istinitije nego kada radiš sam. Smatram da tako postižemo slojevitost sa svim svojim diskutabilnostima i nesigurnostima. U procesu rada promatram obje izvođačice, pronalazim i uspostavljam zajednički svijet i strukturu. Moja je uloga dovođenje svega toga pod zajednički nazivnik, odabiranje određenih sadržaja koje onda dovodim u isti kontekst. No svaka je od nas odgovorna za svoj dio rada. Čini mi se kako je zaista teško postići jasnu strukturu predstave bez nekog vanjskog oka. Ovakav način rada daje veću slobodu izvođačima, i iako me zanimaju izvođači-autori koji su ujedno i stvaratelji, mislim da je važno da se oni mogu prepustiti bez da brinu o nekom smislu ili da namjerno potenciraju besmisao.
    Teatar &TD, Zagreb: Kuća na oštrici, red. Marina Petković Liker, foto: Nina Đurđević
    Postižete svojevrsno punjenje prostora odjekom kuhinjskih predmeta, lupkanjem žitarica o posude, žuborom tekuće vode, struganjem letvi i dasaka o površine. U nekom trenutku buka predmeta potpuno zaglušuje i zatomljuje zapomaganje izvođačice. Silvia je najprije vezana nitima o namještaj, a kasnije pokušava plesati samo na uskoj površini daske. Nekako se nameću ženska pitanja poput vezanosti uz dom. Koliko ste to željeli?

    Na neki način jesam, ali mislim da to dolazi više iz unutarnje strukture, iz psihe, nesvjesnog i kolektivnog, ali svakako i iz ženskog pitanja. Što to žensko pitanje jest? Za mene je to nešto istraživački, izvedbeno, strukturalno, autorski zanimljivo. Ta su se pitanja nekako nametnula tijekom našeg zajedničkog rada i jako se mogu povezati s arhetipskim ženskim. Primjerice, mnogi su nam gledatelji rekli da su prepoznali različite ženske likove iz bajki. Nismo se bojale tih znakova i nismo se sputavale njihovim pojavljivanjem, bavile smo se time kako raditi s onim što se pojavljuje, kako to oblikovati i dovesti u suodnos. Možda ne bih rekla da se radi o vezanosti uz dom, iako mi ne smeta takvo tumačenje; možda bih prije rekla da se radi o određenosti prema unutarnjoj kući i prema oštricama unutar i izvan nje.

    Predstava se odvija u rubnom, bočnom dijelu pozornice Kina SC, smješta nas u neko zapušteno, paučinasto mjesto tavana, podruma ili smočnice. Netipično tretiranje prostora također je jedno od obilježja vaših radova – od rada na specifičnoj lokaciji do pronalaska specifične lokacije u samome kazalištu. Kako donosite odluku o mjestu izvedbe?

    Dugo već osjećam nezadovoljstvo crnom kutijom. Ne zanima me mjesto na koje će publika doći, sjesti u mrak i očekivati da je se zabavi. Niti me zanima da se publiku u takvom prostoru osvijetli pa time prividno priziva njihova nazočnost. Zanima me kazališnost koja nije vezana uz klasičnu pozornicu koja prividno jamči kazališnost. Neprestano se pitam kakva sam kada negdje dođem, gledam i slušam, kakva dolazim u taj prostor, zašto dolazim, kako se osjećam, što očekujem, što se od mene očekuje, mogu li se prepustiti i želim li to. Kazalište kao forma postoji dugo i iako još uvijek nije odumrlo, i vjerojatno nikada ni neće, ne mogu se praviti da ne postoji određena nelagoda ili zazor kod publike od kazališta kao forme. Možda govorimo dosta o suvremenom kazalištu, ali kakva je to suvremena publika? Kako danas gledamo predstavu, ili kako izvodimo predstavu za publiku? Meni je to uvijek pitanje koje me čini nemirnom. Čini mi se da odlukom da, u predstavama koje radim publika ili putuje do mjesta gdje će se izvedba dogoditi ili se nađe u nekoj poziciji koja već sama po sebi nosi određenu atmosferu, postižem da smo već zajedno (i izvođači i publika) na neki drugi način, u povišenom osjećanju i da nam se već nešto počinje događati samo zbog tog položaja, zbog skučenosti ili širine, zbog blizine ili udaljenosti jednih od drugih ili zbog mirisa prostora, ili povijesno-političkog značenja koje nosi... Time postaje opipljivo da je nazočnost gledatelja i njihovo unutrašnje osjećanje zapravo sastavni dio kazališnog događaja. I onda kao da i publika postane pažljivija u toj nazočnosti, osjeti da je važna, osjeti svoj udio u suigri.

    Za Kuću na oštrici nismo u početku znale gdje ćemo izvoditi. Predstava je najprije trebala igrati u polukružnoj dvorani, ali jednom smo slučajno imale probu u Kinu SC, uočila sam taj bočni prostor i više nije bilo povratka natrag. Odluka da tamo izvodimo bila je dosta rizična jer ta pozicija diktira jako puno stvari i postavlja jako visoki kriterij, ali donijele smo je zajednički. Taj nas je prostor nadahnuo.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 11. veljače 2017.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji