Plesna scena.hr

Rezonantna tijela plesa i glazbe

Kazališna družina Kufer, Zagreb: Rapsodija za tri glave, šest stopala i deset ruku, kor. Nastasja Štefanić

• 
  
  Rapsodija za tri glave, šest stopala i deset ruku predstava je Nastasje Štefanić, mlade, sve prisutnije plesne autorice i plesačice koja pripada prvoj generaciji studentica Plesnog odsjeka Akademije dramske umjetnosti. Predstava je nastala u suradnji s plesačicama Koraljkom Begović, Sintijom Kučić i Martinom Terzić i glazbenicima Brankom Nikolićem (klavir) i Markom Rušnovom (saksofon). Tema Nastasje Štefanić, koja je i školovana violistica, prožimanje je suvremenog plesa i glazbe. Odnos glazbe i plesa, koji autorica predlaže u predstavi, kreće se unutar tradicionalnog okvira: rezonanca, ritam, tempo i boja glazbe izravno se upisuju u tijela plesačica, proizvodeći koreografska rješenja, uvijek bliska samoj glazbi. U Rapsodiji ne teži se pobuni ili emancipaciji plesa od glazbe, zvuka od melodije, koreografije od pokreta, nego se ta veza harmonizira, afirmira i razlaže. Takva postavka daje dinamičnu, idejno dosljednu i vizualno lijepu predstavu, koja raste u finom ritmu i sagledava svoju premisu s raznih aspekata.
  
  Predstava dočekuje publiku tako da tri plesačice leže ispod koncertnog klavira smještenog na sredini izvedbenog prostora, poput tri nepomična objekta. Osim kroz ovakvo fizičko su-pozicioniranje tijela plesa i tijela glazbe, odnos medija se u samom početku izravno uspostavlja laganim pokretanjem prstiju plesačica koje evocira sviranje. Krećući se prema ustajanju, plesačice se oslanjaju na klavir koji tako postaje i svojevrsna pozornica, a to je situacija koju nekoliko puta ponavljanju tijekom predstave. Koreografija se razvija polako, razlažući građu glazbe na jednostavne sljedove pokreta. Ulazak saksofona donosi promjenu kako u materijalnosti zvuka tako i u kretanju, te jedna plesačica spiralnim, zmijolikim kretnjama ulazi u dijalog s glazbom, ali i s glazbenikom koji se kreće po prostoru. Svoju realizaciju i vrhunac Rapsodija doživljava u trenutku kada glazba i ples dolaze do kulminacije, do maksimalne fizikalnosti i zvučnosti.
  
  Koreografski leksik i sistem koji Nastasja Štefanić uvodi u ovom dijelu dinamičan je i uzbudljiv, sastavljen od brojnih klizanja, kotrljanja i puzanja koja koriste široki horizontalni plan, a u gornju razinu, vertikalnu, ulazi u eksploziji skokova ili izbačaja tijela, izbjegavajući uobičajene prijenose težine koračanjem. Ispreplitanje tri plesačice, pri čemu svaka pomno vodi svoju frazu varirajući je ovisno o ostale dvije, živo je i zanimljivo. Druga vrlo upečatljiva situacija trenutak je u kojem plesačica ulazi u bliski odnos s glazbenikom i skrivajući se iza njegovih leđa, uzima u ruke saksofon pa tako spojeni u jedno tijelo, zajedno sviraju. Ovdje se ponovno naglašava potreba povezivanja akcije plesanja i akcije sviranja, a fizički kontakt dvaju tijela i pažnja kojom zajednički proizvode glazbu, unosi u predstavu razinu topline i intime.
  
  Dosljednost i disciplina kojom mlada koreografkinja razvija predstavu, posvećenost izvođača i njihova uronjenost u materijal koji izvode te dorađenost svake akcije i prijelaza, vrijednosti su ove predstave. Smjer koji bi je obogatio, potraga je za dozom koreografske i izvođačke spontanosti, kao i za sukobljavanjem, možda poigravanjem s vlastitom premisom. Nastasja Štefanić i njezina ekipa svakako su umjetnici čiji će razvoj biti zanimljivo pratiti.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 15. ožujka 2017.
  
  Rapsodija za tri glave, šest stopala i deset ruku
  koreografkinja Nastasja Štefanić
  premijera 10. ožujka 2017.
  (u suradnji s Teatrom &TD)
  dizajn svjetla Luka Matić, grafičko oblikovanje i fotografija Lili Zaneta, produkcija Nina Križan
  izvode: Koraljka Begović, Sintija Kučić, Martina Terzić, Branko Nikolić, Marko Rušnov

Piše:

Iva Nerina
Sibila