Teritorij omekšavanja

18. Platforma HR, Zagreb, 20. travnja – 14. svibnja 2017.: TASK, 20. – 23. travnja 2017.: Elen, autorica Larisa Navojec, Pogon Jedinstvo, 21. travnja 2017.

  • Elen, autorica Larisa Navojec, foto: instagram, larisanavojecElen Larise Navojec izvedbeni je projekt koji ne govori o dobitku ili gubitku za plesačko, ljudsko tijelo koje se oblikuje prema načinu na koji ga se tretira, s obzirom na sredinu u kojoj se razvija, potencijalu i ciljevima prema kojem se usmjerava, nego postavlja uvjete atmosfere u kojoj njegova priča, narativ tog tijela, njegovog nasljeđa i sadašnjosti, može postojati neopterećeno i prihvaćeno.

    Participativnog karaktera, animirajuće, brzo izmjenjivo u postavljanju i predstavljanju slojevitosti jednog kuta gledišta u kojem se odbijaju i miješaju stilovi i diskursi, glazbe, plesa, komunikacije, uvjeta i značenja predstavljanog, izvedba je bila simultana ispovijest i trenutni poziv da se ta ispovijest podijeli, razdijeli i omekša u nekoj vrsti zajedničkog, dijeljenog stanja otpuštanja i oslobađanja. Prati se predstavljanje, ispovijest svojevrsnog entiteta Elen, od njezinog najranijeg plesnog djetinjstva koje je ostalo obilježeno striktnošću i strukturom ritmičke gimnastike (onim vidljivim i nevidljivim, što se sistematizirano činilo tijelu), prikazivanje trenutne stratifikacije u društvenom i ekonomskom bavljenju umjetnosti, poziv na sudjelovanje i komunikaciju; tko se može uzdržavati od umjetnosti, tko se smatra autorom… Implicirani sraz u kontekstu bio-političke pozadine tijela koja djeluju i način na koji ih se kao potencijalnu radnu snagu tretiralo u komunizmu i kapitalizmu nije nešto što može otvoriti prostor nostalgiji ili zadovoljstvu i osjećaju napretka. Cilj je tek izgradnja teritorija za komunikaciju.

    Praksa specifičnog modusa izvedbene umjetnosti – navođenja na participaciju, inače uglavnom ima sociološko politički kontekst i koristi se za teoretiziranja zajednice, translacije društvenih uređenja ili pokušaja stvaranja zajednice na sceni u smislu utopijskog… Ovdje je riječ o ispovijesti. Pokušaju komuniciranja – putem teksta, govora, glazbe, pokreta, naučenog i improviziranog, putem približavanja, priznavanja, traženja jednakosti i razlika, poziva na suradnju, u radu, u pričanju priče, u razmišljanju i u plesu kroz predstavljanje identiteta i posljedičnim oblikovanjem, ukrašavanjem, stvaranjem atmosfere na prostoru scene za ples.

    Iako u većem dijelu zabavnog karaktera, izvedbu sistematično prati doziran glas koji u jeki izgovara neke vrste pravila i očekivanja koja, uz razigrani modus izvođačice Larise Navojec, zvuče kao nehumani dekreti. Dramatičnost glasa zamjenjuje projicirani tekst, a kao kontrastni, atmosferični odgovor unutar izvedbe dobivamo i energični rap Larise Navojec koji je samo jedan od mnogih momenata gdje gledatelji mogu utonuti u modus ugodnog očuđivanja unutar narativa Elen. Gledateljstvo pozvano da unutar razgovora i ispovijesti pristane na igru spajanja znakova po prostoru scene, izrađuje uzorak koji kasnije, dizajnom svijetla prekriva scenu u teritorij koji uz plesnu glazbu zatvara izvedbu u dobroćudni poziv na opuštanje.

    Povezivanje činjenica, istreniranog, nametnutog, slučajnog, svega onoga što se kroz izvedbu predstavlja i implicira ne upućuje niti ne skreće u završni komentar, kritiku, opasku, opomenu, žalbu…. Kao i jednostavna igra povezivanja znakova po zidovima i podu scene, nastojalo se proći kroz povijesti nametnutih diskursa, upućenih naslijeđa i prošlih uvjerenja. Stvoriti atmosferu poznatog, bez omraženih krivaca i prizivanja nepravdi i sažaljenja, i omogućiti vedro izmirenje, završiti dijeljenje povijesti proživljenog s lakšim srcem. Stvoriti i urediti teritorij za igru i razmišljanje.

    © Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 4. svibnja 2017.

    Elen
    autorica i izvođačica: Larisa Navojec
    mentorica Aleksandra Janeva Imfeld, dramaturginja Mila Pavičević, multimediji i oblikovanje svjetla Ivan Lušičić Liik, oblikovatelj zvuka Hrvoje Jelinčić

kritike i eseji