Plesna scena.hr

Cjelodnevni protestni plesni izdržaj

Akcija Odbrojavanje za društveno odgovorniji plesni centar: Tjelovanje, Zagreb, 2. do 3. svibnja 2017.

• 
  
  Plesna manija ili plesanje grupa ljudi koji bi neprekidno trajao satima, danima, čak mjesecima, u povijesti je zabilježen kao društveni fenomen koji se pojavljivao u središnjoj Europi između 14. i 17. stoljeća, a zajedničke su im okolnosti nepodnošljivih društvenih uvjeta. Nadahnuće je to bilo zagrebačkim plesnim umjetnicima koji su od 2. do 3. svibnja 2017. ispred Gradske skupštine grada Zagreba sudjelovali u Tjelovanju – 24-satnoj protestnoj akciji neprekidnog plesanja kojom su još jednom, nakon godinu dana aktivnog javnog negodovanja, a u povodu predstojećih lokalnih izbora, javnost željeli upozoriti na netransparentno upravljanje Zagrebačkim plesnim centrom (ZPC), kao samo jednim od sličnih primjera u gradskoj kulturi. Akciju su zajednički organizirali Udruga plesnih umjetnika Hrvatske i građani okupljeni oko inicijative Autonomija plesu, odnosno Plenum Zagrebačkog plesnog centra (u kojem sam i sâma aktivna), čiji je cilj autonomna institucija za ples u javno-civilnome partnerstvu.
  
  Bilo je dirljivo svjedočiti 24-satnom plesnom izdržaju kojem su se plesači, jednako etablirani i oni najmlađe generacije, kao i građani, uključivali i isključivali i dogovorno i spontano, mirno, uz poneku pjesmu, opažajući jedni druge i prolaznike, bodreći se plešućim tijelima. Posebno znakovite bile su povremene izvedbe koreografije Huddle, kultne američke predstavnice suvremenog plesa Simone Forti, u kojoj grupa plesača kroz čvrstu baznu strukturu služi kao podrška pojedinačnim plesačima koji je prelaze. Kao što piše kroničarka američkog postmodernog plesa Sally Banes, riječ je o kooperativnoj igri kakva zahtijeva od izvođača formiranje ad hoc, intuitivnih i konsenzualnih pravila kako bi pojedinac mogao napredovati. Bila je to i više nego jasna poruka javnosti. U dnevnim, a posebno u noćnim satima, svojom su ponekad samo jednostavnom prisutnošću plesače bodriti dolazili i kolege i obični građani. Čak je i jedan umjetnik iz susjedne Slovenije, koja također ima situaciju s plesnim centrom, došao pružiti svoju potporu kolegama.
  
  O problematici ZPC-a već smo pisali u nekoliko navrata na ovim mrežnim stranicama, od kada su plesni umjetnici prije nešto više od godinu dana počeli s javnim prosvjedima i time na politički uzrok reagirali političkom reakcijom, jer su sve druge metode bile iscrpljene (kronologiju do prije godinu dana pročitajte ovdje). Okidač je bilo pripajanje ZPC-a Zagrebačkom kazalištu mladih na čijem je čelu gradonačelniku Bandiću bliska Snježana Abramović Milković, sve to uz ignoriranje struke, čime je učinjen korak unatrag u višedesetljetnom nastojanju za formiranjem autonomne institucije za ples. Daljnji povodi za negodovanje samo su se nastavili nizati. Od kontinuiranog ignoriranja komunikacije sa strukom, preko zapošljavanja bez javnih natječaja ili natječaja koji su zbog neregularnosti morali biti poništeni, zatim postavljanja Martine Nevistić kao voditeljice ZPC-a, čiju obitelj prati cijela nepotistička afera vezana uz zapošljavanje u gradskim institucijama, sve do uvjeta za rad u centru definiranih bez sluha za potrebe scene. Nakon prvih prosvjednih akcija, nezadovoljni plesni umjetnici slali su javna pisma, tražili javne rasprave, sudjelovali u sjednicama Odbora za kulturu Gradske Skupštine, ali komunikacija s donositeljima odluka nastavila se samo putem medija.
  
  Početkom ove godine uslijedio je bojkot na poziv na reprizne izvedbe i rezidencije u ZPC-u u trajanju od devedeset dana, kojeg je podržala i Plesnascena.hr. Cilj bojkota nije bio usmjeren protiv umjetnika koji su u ZPC-u nastavili raditi, niti očekivanje apsolutne podrške, već se radilo o dosljednom javnom iskazivanju stava protiv tako postavljenog plesnog centra i takve kulturne politike. Tjelovanje je organizirano u povodu kraja bojkota, a nastavlja se radionicom za modeliranje društveno odgovornijeg plesnog centra i okruglim stolom s predstavnicima kandidata za gradonačelnika, odnosno gradonačelnicu Zagreba.
  
  Istovremeno, kritike na račun (takvih) prosvjeda dolaze od dijela plesnih umjetnika koji ih ne podržavaju, ne razumiju ih ili jednostavno ignoriraju, što nije neobično s obzirom na nezavidan položaj plesnih umjetnika na kulturnoj sceni. Glavni argument su ipak nešto bolji uvjeti za rad nego u vrijeme dok je centrom upravljala (podfinancirana i sustavno nepodržavana) udruga Hrvatski institut za pokret i ples te šteta za ugled plesne umjetnosti. No pitanje je koliko bi uvjeti bili bolji da ples ima vlastitu instituciju i koliko će upravljanje ZPC-om po političkoj liniji dugoročno štetiti kvaliteti centra i umjetnosti plesa.
  
  Plesna scena, kao i čitava nezavisna kulturna scena, nema samo jedan ansambl kojeg treba udomiti, nego stotine manjih umjetničkih organizacija i samostalnih umjetnika, stoga joj je primjereniji horizontalno upravljan prostor za rad, od autokracije. Potreban joj je servis kao podrška za sve ne-umjetničke popratne poslove, a ne da se od njih pravi poduzetnike, jer to nisu niti bi trebali biti.
  
  Kritiziraju se i metode i diskurs umjetnika u prosvjedu, što također nije čudno s obzirom na generalnu društveno-političku situaciju u zemlji. Posljedica je takve komunikacije dojam u javnosti da se bojkotom traži neučinkovito i neodgovorno samoupravljanje iz doba propalog socijalizma, i mediokritet kao posljedica sintagme svima jednako. A zapravo je cilj prosvjednika u srži upravo suprotan – onakav egalitarizam koji svima koji su kvalificirani dozvoljava kvalitativno nadmetanje, i što je najvažnije, stručnu evaluaciju rada na temelju jasno postavljenih kriterija, pri čemu je itekako u interesu učinkovito utrošen oskudan javni novac.
  
  Kako god bilo, na kraju se i dalje postavljaju ista pitanja: Zašto međunarodno etablirana hrvatska plesna scena ne može imati vlastitu instituciju za rad, nego mora biti dio dramskog kazališta, dok iste godine izgrađen Histrionski dom to može? Zašto na čelu te institucije ne može biti osoba koju je odabrala struka putem jasnih kriterija i legitimno izabranih predstavnika? Zašto putem istih tih predstavnika struka ne može biti involvirana u kreiranje vlastitog prostora za rad, kao što to mogu njihovi kolege u drugim europskim zemljama?
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 10. svibnja 2017.

Piše:

Jelena
Mihelčić