Vjerojatno posljednji TASK
Platforma HR, Zagreb, 20. – 23. travnja 2017.: TASK, Pogon Jedinstvo, 20. – 23. travnja 2017.
-
Platforma HR jedinstven je plesni festival, specifičan ne samo u hrvatskim okvirima, a posljednjih ga godina obilježavaju dva ekstremna pola. S jedne strane je TASK kao krajnje eksperimentalan i introvertiran program kojeg zanima istražiti procesnost plesne kreacije, a s druge su popularizacijski izlazak plesača na ulice u slavljenju Međunarodnog dana plesa (Go Out And Dance) te Streetforma, masovno posjećen dio festivala posvećen uličnim plesnim tehnikama u kazališnom kontekstu. Sva tri elementa programa zanimljiva su jer se bave segmentima plesa kakvi prije nisu, koliko mi je poznato, bili prisutni ili mogući, a koje je ovaj festival udomio i podržao. Karakteristično je i mjesto radnje, prilično daleko od institucionalnih gradskih pozornica, vrlo svjesno rubno i znakovito u drukčije organiziranom prostoru Pogona Jedinstvo na savskome nasipu. Izuzev Go Out And Dance programa koji se odvija na ulicama središta Zagreba.
U ovome tekstu osvrnut ću se samo na TASK kojeg sam imala mogućnost pratiti. Riječ je od početka o intrigantnome formatu, ponekad uzbudljivom u svojoj nebrušenosti, živom i neposrednome. Čine ga izvedbe koje običnog gledatelja nerijetko odbijaju jer su nezavršene, često tek skice, improvizacije, istraživanje. Dok je takav prostor za eksperiment zasigurno koristan za same autore i izvođače kao postaja na putu stvaranja i propitivanje vlastitih i tuđih procedura i metoda stvaranja, gledajući TASK posljednjih godina, posebno ove, nameće se pitanje njegova šireg smisla.
O većini domaćih izvedbi TASK-a već je bilo riječi na ovim mrežnim stranicama pa bih ovdje među njima još jednom istaknula dijaloški TASK Aleksandre Janeva Imfeld i Pravdana Devlahovića koji je unatoč procesnom formatu uspio doseći suvislost cjeline. Bila je to intimna, iskrena, na trenutke duhovita izvedba koja se jukstaponirajući ostatke davno otplesanih predstava s njihovim prizivanjem u živim prisutnim tijelima, dotiče ideja o pamćenju tijela i memoriji gledatelja, partnerstva i prijateljstva, starenja, odmaka, zrelosti pa i umjetničkih trendova.
DOM real time lab prezentacija Sonje Pregrad učinila mi se pak zanimljivom u aktualnome lokalnom kontekstu. Pregrad publiku doslovno poziva u prostor gradilišta i igrališta na kojem se veći broj umjetnika različitih područja uz pomoć mnoštva predmeta susreće oko ideje doma. Dinamičan to i neuredan ansambl koji međusobno preuzimajući odnosno udomljavajući metode i druge zajedničke resurse za rad, u realnome vremenu, pokreće čitav niz mogućih ideja o plesnosti i izvedbenosti.Od inozemnih autora, koji su svi redom bili studenti MA programa Solo/Dance/Authorship iz Berlina kojeg pohađa direktorica festivala Larisa Navojec, istaknula bih jedino poljsku umjetnicu Agatu Siniarsku. Izvođački snažna i fokusirana, Agata Siniarska kroz čitav niz meta-plesnih komentara duhovito obrće perspektivu na izvedbu, pokret i ples, rod i spol, očekivano i vidljivo.
Sve ostale izvedbe, ne računajući jedinu reprizu gotove predstave, onu Nestajanja Zrinke Šimičić Mihanović u kojoj pleše umjetnička direktorica festivala Tamara Curić i o kojoj sam već pisala, bile su ili još vrlo radne ili bez suvisle senzacije ili ideje koju bi artikulirale. To je i očekivano s obzirom na TASK-ov koncept, međutim je li nužno od toga praviti festivalski program otvoren za publiku? Nije stoga ni čudno da je TASK ove godine, za razliku od Streetforme, bio izuzetno slabo posjećen, izuzev nešto većeg broja gledatelja na izvedbama domaćih autora, a i prethodnih je godina bio uočljiv isti trend opadanja publike.
Postavlja se stoga pitanje koliko je TASK i dalje relevantan i kome, jer ne posjećuju ga u bitnijem broju ni drugi plesni umjetnici kojima je to struka. Benefit TASK-a nepobitan je u arhivskome smislu, zbog bilježenja koreografskih pristupa domaćih autora u istoimenoj publikaciji kao i u smislu međuautorske te intermedijalne suradnje i dijaloga. No oba ova elementa izvediva su i bez festivalskog okruženja. Nadam se zato da će iznimno sposobne organizatorice koje uvijek osluškuju puls scene, Tamara Curić i Larisa Navojec, uz podršku kolega, kako su neformalno i najavile, iznaći drugačiji model ovog (samo jednog dijela) festivala, koji će okupljati veći broj umjetnika i publike, jer Plesni centar TALA kroz svoju je povijest pokazao da to zna i može.
© Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 17. svibnja 2017.
Piše:

Mihelčić