U Zagrebačkom plesnom centru, 17. svibnja 2017. održana je četvrta i posljednja Plesna filmska večer iz niza objedinjenog kroz program Refleks – koji je u proteklim mjesecima, projekcijama biranih filmova kratke forme prikazao djela domaćih i inozemnih autora kojima je zajedničko naglašeno bavljenje motivom kretanja u filmskoj umjetnosti. Posljednja plesna filmska večer se, kroz program od osam kratkih filmskih formi isključivo autorica od kojih se veliki dio u Hrvatskoj upravo ovdje premijerno prikazao, zatvorio u meditativnu cjelinu bliske tematike. Svaki od prikazanih filmova postavio je slojevita pitanja iz različitih rakursa. Iako nijedan od filmova nije bio tezičan, čak niti idejno nametljiv, kroz njihovu brojnost i nadovezivanje, sam blok filmova je odradio i postavio kompoziciju nekoj vrsti putovanja tematizirane ideje koja je bila suodnos prirode, njezinog neizbježnog kretanja, rasta, prolaznosti i težine, očaja, neizbježnosti i osjećaja malenosti do kojih dolazi osvješćivanjem naše pozicije unutar tog procesa.
Od osam filmskih djela, dva najkraća (The Thing with Feathers i Goldfish) rad su azijske umjetnice Rain Kencana koja je kroz nešto brži (od ostalih filmova) montažni ritam s elementima tradicionalne azijske glazbe i estetike plesa s tkaninom, pomiješane s romanskim baladama i univerzalnošću mjesta plaže i pothodnika, pratila tijek hoda, kretnji, dodira te posljedičnih fizičkih i psihičkih oslobađanja plesačice. Hrvatska umjetnica Helena Schultheis Edgeler također je predstavljena s dva filmska djela međusobno vrlo različita u strukturi i istraživanim objektima i subjektima, no koja na sličan način suptilno uvlače u logiku koju arhitektura prostora osigurava mislima. Autorica u svom filmu Zora prije svitanja – stvarajući topologiju prostora podzemne arhitekture kamenih zidova i mehanike velikih metalnih strojeva, koju preklapa s prividima kretanja vode, magle, dima, sjena i svjetlosti – stvara teksturu koja uz ambijentalnu glazbu i refleksivni tekst, otvara i dočekuje suptilne prikaze prekrasnih jednostavnih staničnih organizama, prikaze njihova umnožavanja i razvijanja unutar ambijenta beživotnog, mehaničkog ali ritmičnog podzemlja.
U Tesseract Somnium, drugom prikazanom filmu Helene Schultheis Edgeler, kroz citiranje Aristotela i Johannesa Keplera govori se o pokretanom, pokretaču, nemogućnosti savršenog i vremenu, svemu djeljivom do beskonačnosti, a uz to se nižu kadrovi različitih plaža, pristupačnih, nepristupačnih, pokorenih od strane ljudske ruke i arhitekture koja tako nastaje, jukstaponiranih s kadrovima iz starinske brijačnice.
Prikazan je i animirani film Petrova šuma Martine Meštrović koji započinje dvodimenzionalnim linijama koje su tvorile apstraktnu podlogu iza drva koja se ispililo i srušilo u tu geometrijsku pozadinu, dajući joj dubinu i logiku linija. Ostatak filma, prikazuje dječaka čije se tijelo izvuklo iz apstraktnog razgranatog rizoma a njegovo je odrastanje obilježeno jednom od njegovih ruku koja je ostala u obliku grane koja se svejednako razgranava. Ta ruka uspijeva tematizirati nešto strašno, nemoguće za prihvatiti ostatku zajednice, nešto što kao da priziva smrt i osvještava prolaznost. Nije problem u tome što ta ruka nije normalna; ruka drugog dječaka se može pretvoriti u sjekiru i podrezati njegovu ruku-granu, nego je razgranatost te ruke koja svejednako raste podsjetnik na prolaznost, neka vrsta obrnutog memento mori.
U programu četvrte plesne filmske večeri našla su se i dva filma hrvatske umjetnice Liliane Resnick čije su se drugi filmovi mogli vidjeti i u sklopu prethodnih plesnih filmskih večeri programa Refleks. Njezini filmovi, Otvaranje prošlosti (Reopening the Past) i Moments pravili su kompozicije kretnji prirode (vjetra koji povija poljsko cvijeće i vlati trave, pokreće morske valove i vijori kosu žene) i kretanja društva, automobila, bicikla i ljudi na ulici jukstaponirane sa snimkama plesačkih tijela na pozornici. Preklapanje kadrova tvorilo je hipnotički bogat niz koji je relativizirao blizinu i veličinu prikazanog te dovodio u pitanje istovremenost i smjer prikazanih kretanja unutar vlastitih konteksta. Posljednji film u bloku bio je film In Whitest Solitude srpske umjetnice Rade Šešić koja je propitkujući težinu tradicije, povijesti i prošlosti, fragmentirano pratila tijelo plesačice i njeno konačno očišćenje i oslobađanje.
Zanimljiva je bila ponavljajuća mehanika prisutnosti pojedinih motiva u svakom od filmskih djela. Učestalost motiva morskih valova, šumom, slikom, jukstapozicijama ili kao predmet promatranja koreografije njihovih kretnji, korespondiralo je motivu duhova, tijela čije je kretanje zabilježeno odnosno čije se kretanje vječito ponavlja, neovisno njihovoj prolaznosti i stvarnosti, a sveprisutni element tematiziranja prirode, njezine sile i tijeka, jedinog pokreta koji se ne može zaustaviti, prihvaćen je kao prapočelo bavljenja kretanjem što su sve umjetnice naglasile.
Iako posljednji Refleks ove godine u ovom formatu (projekcije filmova i kratki razgovor s publikom po njihovom završetku), u rujnu se program nastavlja u drukčijoj formi gdje će se odvijati u sklopu s radionicama kroz koje će se pokušati ostvariti prostor u kojem bi se daljnje promišljao plesni film, koji je kod nas gotovo nepoznat.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 30. svibnja 2017.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE