U sklopu festivala Tjedan suvremenog plesa, premijerno je prikazana nova predstava Studija za suvremeni ples, projekt Djevojke u ljetnim haljinama volim. Koreografiju i dramaturgiju potpisuju Petra Hrašćanec i Saša Božić a u projektu između ostalog tematiziraju biografiju trenutne voditeljice Studija Bosiljke Vujović-Mažuran. Paralelno sa zvučnim zapisima intervjua s Bosiljkom Vujović-Mažuran na sceni se kreću mlade plesačice (tri članice Studija za suvremeni ples: Dina Ekštajn, Martina Tomić i Ana Vnučec, kojima su se pridružile Nastasja Štefanić, Ida Jolić, Filipa Bavčević i Koraljka Begović). U relativno intimnom intervjuu govori se o zagrebačkoj plesnoj sceni kroz desetljeća, poglavito se osvrćući na osobna iskustva Bosiljke Vujović-Mažuran u osamdesetima. Izvedba tematizira plesačku profesiju, kroz dvojako prikazivanje plesa kao slobode ali i ne-slobode. Nudi se mogućnost učitavanja profesionalnih iskustva bavljenja suvremenim plesom nekadašnje mlade plesačice kroz nove generacije čije karijere tek počinju ili su u tijeku razvoja. Plešu i time predstavljaju ples.
Plesačice započinju u sjajnim kostimima iz osamdesetih i sukladnim cipelama visokih peta, jedna po jedna odrađuju kratke sekvence sola na pjesmu Moja prva ljubav, grupe Haustor. Uz pjesmu iz čijih stihova dolazi i naslov ovog djela, korištena je glazba Alena i Nenada Sinkauza, estetski parna središnjoj izmjeni kostima, uniformiranih svijetlo i tamno sivih širokih majica i hlača koje su uz svezanu kosu i bose noge predstavljale svojevrsnu radnu kutu suvremenog plesnog umjetnika. Ponovna izmjena kostima, relativno demode krojeva i sjajnih tkanina, lamea i šljokica, priziva svijest o spominjanim osamdesetim godinama koje se kroz izvedbu zapravo mogu iščitati zlatnima samo po predstavljenom modnom ukusu.
U jednom trenutku, kroz zvučni zapis, Bosiljka Vujović-Mažuran opisuje boju poput boje lavande, a režijskim postupkom se za to vrijeme prazna scena osvjetljava narančastom. Od tog trenutka nastaje želja da se i ostatak iskustva izvedbe nastavi u takvoj pomaknuto komplementarnoj poziciji. No, izvedba ostaje rubno konkretna, bez potencijala, koji bi pozvao na preispitivanje statusa quo. Od pokreta do prisjećanja, režijskih odabira i posljedično svega čemu se može svjedočiti, sve koegzistira u suviše neutralnim pozicijama, kako prizvane persone tako i prikazane plesačice. Bez nosive režijske konstrukcije dolazi do ravnodušnog razvlačenja kapitulirajuće pretpostavke pogleda unatrag kao pogleda unaprijed.
Dok plesačice koreografiju izvode s lakoćom, odnosno s određenom rezerviranom energijom, njihov pokret prati dojam da se u svakom trenutku može prekinuti, bez potencijala i reakcije. Kretanja na sceni djeluju ravnodušno, postojano i staloženo, nedodirnuta sadržajem zvučnog zapisa koji je na trenutke nostalgičnim ali i samoironičan. Ne postoji napetost, samo naposljetku ubrzani prikaz zbirnog umaranja. Ono što se postiglo je da zavlada nekakav osjećaj za ples kao odabir kako se umoriti u nečemu što s obzirom na kontekst, nama poznati model kulturne politike i neuređene profesionalne uvjete plesnih umjetnika, može ponuditi samo mjestimičnu slobodu.
Iako je to daleko od neistine, tretiranje istog kao teze koju treba dokazati djeluje kao korak unatrag. Kada već postoji želja i svijest da se tematizira ili čak i radi na očuvanju i unaprjeđenju mogućnosti i borbi za opstanak plesne scene, zašto ne više i određenije izazvati i potaknuti mlade plesače? Da je izvedba bila funkcionalnija u svom revijalnom tonu plesačicama se moglo izgraditi više prostora da same istraže i pozicioniraju svoj osobni položaj i pritom zainteresiraju.
Iako je trenutno stanje poteškoća u kojima se domaći suvremeni ples nalazi svakako imerzivno i nedopustivo za ignorirati, dozivanje istog u koncept plesnih projekata možda nije najplodnija opcija, u umjetničkoj kao niti aktivističkoj težnji.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 2. lipnja 2017.
