Na sceni Zagrebačkog plesnog centra, dvije su izvođačice, slovenske performerice Leja Jurišić i Teja Reba, kroz nekoliko sekvenci izvedbeno dramskog materijala izradile komentar i stav spram stanja inferiornosti u životu pojedinca iz primjenjive subordiniranosti ženske pozicije. Izvedba je bila na hrvatskom jeziku, koji je rijetko ali funkcionalno ne škodeći, znao pobjeći u slovenski pa i takozvani hrvatsko-srpski jezik što je davalo na humoru, simpatičnosti i pozicioniranju istraživanog i predstavljenog stanja. Također, pridonijelo je i dozivanju i prozivanju regionalnih mentaliteta spram kojih u dijeljenim prikazanim pozicijama podčinjenog zapravo nema velike razlike. Kroz čitanje religijskih redaka i primjenjivanja intonacija sličnih završetcima kršćanskih molitva, koncizno je prikazano stanje transformacije izvođačica iz inertnih u vrlo snažne – s obzirom na simboličku funkciju koju smatraju da preuzimaju.
Prelaskom na središnji motiv odnosno zlatni zračni madrac na sredini scene koji se naizgled napuhao intenzitetom molitve dviju izvođačica, započinje šaljivi prikaz poopćenih seksualnih iskustava dviju žena. Kostimi su široke žute suknje, strogi crni poslovni sakoi po uzoru na klasične muške i obilje cvjetnih ukrasa u kosi. Gibanja njihovih tijela koja su uprizorila kretanja uslijed penetracije, bezgrešno su funkcionirala u za gledatelje apsolutnom i neizbježnom oprisutnjenju falusa na sceni kojeg zapravo u nijednom trenutku nije bilo. Životnost, intenzitet i uvjerljivost scene je uz redukciju njihovih kretanja po zlatnom madracu svela prikaz seksualnog čina na komentar pozicije – kako je to biti podređen i iskorištavan uz minimum satisfakcije. Iskorišten od strane društva, države, sistema, statusa, očekivanja, prilika, mogućnosti, prošlosti i tradicije, predviđanja i obećanog, tuđih i vlastitih ideala.
Dugotrajna scena usporednog glumljenja seksa jedne i druge izvođačice s imaginarnim neodređenim, općim partnerima bila je omeđena skoro ritualnim scenama prijelaza odnosno dozivanja i postavljanja mogućnosti za „biti jeban“ i posljedičnim nadahnutim iskazivanjem, smirenjem i sabiranjem u reakcionarski glazbeni nastup u rokerskom, anti-establišmentskom tonu.
Tematiziralo se kako je to kada je društvo uređeno da se prihvaća biti iskorišten, te inercija, jednostavnost, kondicioniranost i lakoća s kojom se isto stanje iskorištenosti trpi odnosno prakticira. Tako apsurdistički prikazan čin pristajanja na nedovoljno zadovoljavajuće i kasnije reakcijsko, intenzivno sabiranje snage i otpora u izražavanju energije koja tjera na pobunu ali ostaje samo na razini osvješćivanja, zapravo ne nudi rješenje već prikazuje djelomični konformizam i s odmakom ga prokazuje.
Dvije izvođačice su na iznimno humorističan i funkcionalan način ponudile kvalitetnu zabavu i originalan samo-ironijski odmak kroz ugodno prokazivanje svakodnevnih višeslojnih pozicija za koje se krivnja može naći djelomično i u osobnom kao i društvenom konformizmu.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 12. lipnja 2017.
Ideal
koncept, koreografija i izvedba: Leja Jurišić, Teja Reba
scena, kostimi i dizajn svjetla Petra Veber, glazba Davor Herceg, dramaturški savjet Petra Veber, tehnička podrška Igor Remeta, producent Žiga Predan
