White je drugi solo slovenskog umjetnika Mateja Kejžara unutar njegove Verbalizacijske trilogije. Autobiografski komad jednostavnog modusa pratio je anegdote vezane uz osobne životne trenutke autora u kojima je njegov daltonizam došao do izražaja. Umjetnikov glas je putem zvučnih zapisa bez prestanka, smislenih rezova, prijelaza i gradacija, prepričavajući prolazio kroz određen broj kronološki poredanih situacija u kojima je kroz odrastanje iskusio i spoznao određenu vrstu invalidnosti, odnosno različitosti (drukčijosti). U niti jednoj od priča njegov poremećaj vida nije poentiran kao nešto što je onemogućavalo, već prije nudilo realnost drukčiju od realnosti ostalih. Zapravo se podtekst ispričanih priča može čuti kao niz perspektivnih zanimljivosti, koje nažalost izuzev njih samih u verbaliziranim ponavljanjima ne nailaze na išta na sceni uz što bi se mogle nadograditi, uhvatiti, prikazati, dozvati…
Sama scena je bijela, kao i izvođač koji u bijelom trikou i presvlaci za glavu, polako uz repeticije prolazi kroz serije sporih joga sljedova. Kretanja na sceni sporadično su doživjela i neku vrstu korespondencije s tekstom poput izvođenja stojećeg pretklona, pozi nalik uttanasani iz joga prakse, pri trenutku kada je zvučni zapis govorio o prisjećanju na klanje domaće životinje na selu, tijekom kojeg je njihanje glave izvođača djelovalo kao ilustracija klaćenja glave klane životinje. Takve podudarnosti i primicanje ideje da zvučni zapis i kretnje na sceni ipak imaju određenu međuzavisnost, bile su rijetke i bez prepoznatljivog ritma i koda. Kretnje na pozornici, kao i osobne anegdote, djelovale su besciljno. Prekrivena lica i pripijenog kostima, u kojem je njegovo tijelo djelovalo poput golog, plesač se kroz polagane i repetitivne kretnje, rastezanja, izdržaje i kako je izvedba odmicala, poneke manje definirane i ustaljene izražajne pokrete polako kretao i odmicao iz početnog kuta, prvog kvadranta pozornice prema ostatku. Putem tjelesnih poza, vježbi i kretanja, unatoč smirenosti, lakoće i sposobnosti s kojima su one izvođene, postojano je bilo prisutno stanje nelagode i neprirodnosti.
Naizgled bezbrižno i neopterećeno nizanje događaja iz vlastitog života ali s osjetnim uvjerenjem i iskrenim prizivanjem važnih momenata te sviješću o njihovoj težini, djelovalo je zamorno unatoč zanimljivim i iskrenim, ne rijetko i zabavnim prisjećanjima. Na sličan kompozicijski način je zamorio i vizualni aspekt izvedbe. Monokromnost, poznate i ustaljene serije pokreta, vrlo polako tjelesno oslobađanje koje ostaje nedefinirano i nepotpuno te konstantni minimalizam izražaja nisu nudili utočište za misao koja se mogla iznjedriti potaknuta verbaliziranim kao niti biti dovoljno snažni da preokupiraju od neprekidne usmenosti. Izvedba u svojoj cijelosti je djelovala poput promatranja primanja duge, polagane, neinvazivne terapije bez uvjerenja da za nju uopće ima potrebe. Sveukupno, White je prilično neuvjerljivo i neharmonijski okupirao misli gledatelja; nažalost nedovoljno disonantno da bi se, unutar prikazane forme, gledatelj primorao na rekalibraciju spram doživljenog te time preispitao prikazane veze i smisao.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 20. lipnja 2017.
White
autor i izvođač Matej Kejžar
premijera 26. ožujka 2014.
zvučni zapisi Matej Kejžar, kostimografija Matej Kejžar&Matic, zvuk Luka Kejžar
produkcija: Pekinpah, Ljubljana
koproducenti: SpiderExpand!, Bunker, Ljubljana
