Na tjednu suvremenog plesa gostovao je izraelski plesni umjetnik Roy Assaf sa svojim koreografskim double featureom, radovima Six Years Later i The Hill u kojima je i jedan od plesača. Dok je posljednja – trio za muške plesače, komentar na izraelsku politiku, Šest godina poslije predstavlja ubrzano razlaganje univerzalne intime ljubavnog para koje izvodi dvoje plesača, muškarac i žena.
Osjećajni duet ispunjen gotovo impresionističkim gestama plesača, ne priča priču nego prolazi kroz stanja iznijansirane povijesti odnosa između muškarca i žene. Radi se o narativu ljubavnog para, bez logičke linearnosti, koji je iskazan kretanjem dva bliska tijela kroz gusti protok naizgled neposrednih, trenutnih i prolaznih utisaka i doživljaja. Takvo stalno kretanje i pulsiranje prikazanog odnosa postaje vrtlog neposrednih gesti i nadopunjujuće pokretačke sile. Pri stvaranju izražajnih contact impro slika koje uprizoruju polje sile koje međusobno drži njih dvoje kao dvije suprotne snage, plesači pokazuju da imaju onoliko snage koliko drugi zahtjeva. Njihovi dodiri su dodiri tjelesne i emocionalne podrške – prikazi ravnoteže u stalnom pokretu. Rijetki lagani udarci i odguravanja te ostala kažnjavanja iz nemoći dijelovi su dubinske analize odnosa.
Prikazane tjelesne radnje koje nailaze na ograničenja postaju ono što se fizički ne može vidjeti, neostvarena komunikacija kao i prešućena energija. Strpljiva privrženost koja svaki novi pokušaj isljeđuje u fluidnost ljubavne veze je sjenčana i tonirana velikim brojem neposrednih gesti. Iako su sugestije svakog pokreta snažne, cjelokupna forma ne upada u vrtlog pretjerane emocionalnosti. Zajedničko kretanje dvoje plesača na trenutke funkcionira kao stvaranje, na trenutke kao prisjećanje ali zapravo su momenti međusobno predanog podnošenja gradivni elementi koji premošćuje i veže ostala stanja.
Kada i dođe do odvajanja, samostalnog plesa, kretanje oboje plesača još uvijek sugerira vezu. Uz promatranje, prošlu i buduću međuovisnost, napetost proizlazi iz osjetne suzdržanosti. Naspram neizbježne prirodnosti reakcija koje dva privržena tijela nude jedno drugom, vidljivi procesi odmjeravanja i odabira kretnji zaključuju specifičnu formu koreografije. To su mjesta rezova i fragmentacije odnosa. Upravo pomoću razdaljina stvara se slika cjelokupnog, jednoličnog odnosa prepunog lomova. Težnja za ukazati na nešto no nemogućnost za to s obzirom da svaka gesta počinje i završava u tijelu. Ako i nedostaje dodir, svejedno postoji simetrija kretanja. Postoje pojedina ponavljanja i repeticije istih kompozicija kretnji ali one su različite isključivo uslijed zamijenjenih uloga u intenzitetima. Summa summarum odnosa je zrcalnost.
Svjetlo je blago i s minimalnim promjenama, prostor scene očišćen, a glazba u tom ugodnom ali strogom okružju jednostavno provodi Mjesečevu sonatu koja iako poznatog smirujućeg djelovanja ima određeni karakter pogrebnog marša, arija Dove sei amato bene iz opere Rodelinda Georgea Friderica Handela koja je također nositelj velike emocionalne snage ispraćena je hit singlom s početka sedamdesetih godina Reflections of My Life škotskog benda Marmalade koja sadrži i stihove: „I'm changing, arranging / I'm changing / I'm changing everything / Everything around me“
Predstava Šest godina poslije prikaz je kretanja prema logičkom završetku koji poslije ujedinjenosti može biti samo rastajanje. Suptilno ali jasno proveden meditativni duet užitak je upravo zbog svoje jednostavnosti.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 28. lipnja 2017.
Six Years Later (Šest godina poslije)
koreograf Roy Assaf
premijera 21. ožujka 2014. (Ženeva)
izvode: Roy Assaf, Madison Hoke
izbor glazbe i kostimografija Roy Assaf, originalna glazba Deefly, dizajn svjetla Dani Fishof
