Dani Pannullo Dance Theatre već niz godina radi na usvajanju popularnih sportskih i urbanih kulturoloških aktivnosti i zanimacija u područje suvremenog plesa. Tako je bilo sa beatboxanjem, breakdanceom, parkourom, skejtanjem… Sada je na red došao i trend freestyle nogometa – vještine izvođenja nogometnih trikova kontroliranja lopte. Elementi virtuoznog tehniciranja loptom uklopili su se u koreografski izričaj stalne postave suvremenih plesača plesnog kazališta Dani Pannulloa. Kroz grupne, samostalne i duet sekvence te raznolike žanrove glazbe, od izraelskog popa, preko Bachovog Concerta za čembalo, nedavnog hita engleskog elektronskog glazbenika Jamesa Blakea, do glazbe islandskog izvedbenog umjetnika Ragnara Kjartanssona, četvero plesača je s nogometnim freestylerom na pozornici Gavelle 31. svibnja, izvelo energičnu i iznenađujuće dramski i emotivno nabijenu plesnu predstavu Avalanche.
Fizički jezik plesača samoodražavao je temu i formu kojom se bavio prije nego što se lopta i ideja freestylanja uopće uvela. Plesači su kroz plesne sekvence dodavanja s opuštenim tijelom jednog od plesača, njegovim nošenjem, izdržavanjem i održavanjem u zraku kao i kasnijim tehniciranjem ravnoteže kroz penjanje jednih na druge, otvorili vokabular općih radnji koje nogometno tehniciranje zahtjeva. Bez jasne linije, daljnje sekvence na trenutke djeluju strogo militantno, zaigrano, poput antičkih rituala ali i pokreta specifičnih za suvremenu klupsku scenu. Ustrajnim tempom i promjenjivom dinamikom zajednički nazivnik bio je prikazivanje veličanstvenosti ljudskih tijela u njihovoj preciznosti, snazi i izdržljivosti. Fizikalnošću i glazbom ostvaren je hipnotički prikaz emocionalnih i dramskih stanja. Cjelokupna izvedba je dizajnom svijetla, kostimima i odnosom plesača zadržavala prizvuk narativa Argonauta, družbe heroja iz grčke mitologije. Kostimi su se sastojali od crnih tajica a u jednom trenutku i crnih suknji od materijala nalik na kožu. Plesači su bili bosi i golih torza, osim profesionalnog freestylera koji je bio obučen u crni nogometni dres i kopačke. Od rekvizita, uz nogometnu loptu kojom je uglavnom baratao freestyler, u jednoj od sekvenci upotrebljavani su crni koluti koje su plesači međusobno koristili kao držače za tijela koja su pomoću njih podizali, spuštali i balansirali.
Svjetlosni dizajn bio je bitno drugačiji od onog pod kojim se virtuozna baratanja nogometnim loptama inače događaju. Nije bila riječ o snažnim bijelim reflektorima koji izoštravaju i čine što jasnijom sliku pokreta, nego o mekom, tamno zlatnom odsjaju, skladnim, dinamičnim izmjenama jačine i intenziteta svjetla u ritmu glazbe. Svjetlo je osvjetljavalo prostor plesa kružnim obrisima ili obrisima pravokutnika, prateći kretanja na sceni, kao i čestim svjetlosnim dizajnima gobosa u obliku pravilnih uzoraka ili primjerice obasjavajući mozaik lubanje na sceni.
Koreografija je satkana od zahtjevnih vježbi i analitički razloženih kompleksnih pokreta potrebnih za nogometni freestyle. Iako je kretanje grupe u svojim rasporedima i izmjenama bilo strogo, cijela izvedba funkcionirala je zaigrano ali ozbiljno provedeno. Elementi mediteranskih tradicionalnih plesova linearnih pokreta s ubrzavajućim tempom, zahtijevali su sve veće prostorne i fizičke angažmane, a presijecale su ih intimnije plesne sekvence višeg patosa i suptilnog portretiranja ljudskih odnosa. Cijela koreografija je djelovala vrlo nezavisno od same nogometne lopte koja je u nekoliko sekvenci bila prisutna. Primjerice dok je njome driblao profesionalni freestyler kroz dijagonalne formacije plesača ili za vrijeme elegičnog lijenog igranja s loptom plesača, lopta je svejednako funkcionirala kao rekvizit a ne tematski motiv. Sukus stilova, poznatih i zadanih setova formi različitih plesova kao i setova formi virtuoznog tehniciranja nogometne lopte, konstanta je teme izvedbe. Igra s loptom postaje pandan plesu kao nešto što može prijeći u iznimno dugu i hipnotičku formu, koju se ne može zasititi već koju prekida tek fizička iscrpljenost. I jedna i druga, predstavljene su kroz prikazivanje njihove velike potencijalnosti u varijacijama i sigurnosti forme.
Velika količina fizičke kreativnosti, kontrole i virtuoznosti bila je stalan element izvedbe što je osjetila i publika pa je u nekoliko navrata, po završetku tehnički i estetski iznimnih sekvenci, osjetila slobodu i potrebu izvođače nagraditi spontanim pljeskom.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 4. srpnja 2017.
Avalanche (Lavina)
koreograf i direktor kompanije Dani Pannullo
dizajn svjetla Victor Cadenas, dizajn gobosa Jaro, kostimi Carlos Diez, Adidas i Martin Waschbär, zvuk Eric Medina, grafički dizajn Pablo Herrero (ZETA), video Bruno Galán Ruiz (BRUTO), fotografija Borja Suárez Lázaro-Galdiano (BSLG), produkcija Claudia Morgana (Danzas del Mundo)
izvode (B-boys): Alejandro Moya (B-boy Lilkuest), Julián Gómez (B-boy Hu-lee), Miguel Ballabriga (B-boy Zomas), Rubén Martín (B-boy Chino)
nogometni free-styler: Javier Sanz Aguilar
violončelo: Luis Felipe Serrano (Martin Waschbär)
