Volim kad utopističke ideje postanu stvarnost

Intervju: Matjaž Farič, plesni umjetnik

  • Matjaž Farič, foto: osobna arhiva umjetnika

    Prvi dan 34. Tjedna suvremenog plesa (kojeg je umjetnička direktorica Mirna Žagar u uvodnom tekstu najavila kao „pogled unatrag, pogled unaprijed“) bio je posvećen dvjema značajnim umjetničkim obljetnicama, kao neki oblik priznanja i čestitke za dugo i aktivno trajanje na suvremenoj plesnoj sceni. Studio za suvremeni ples obilježio je četrdeset godina plesanja Bosiljke Mažuran u ansamblu kroz novu generaciju odličnih plesačica i u, za Studio, novom autorskom rukopisu Petre Hraščanec; večer je završio slovenski umjetnik Matjaž Farič na velikoj sceni Teatra &TD solom Red-Trail (Crveno-Trag) koji je nastao za tridesetu obljetnicu djelovanja kao osobni, tjelesni iskaz životnog i umjetničkog i rekla bih, nepromijenjenog stava. (Zanimljiv detalj jest da se njihove biografije ukrštaju u barem dva bitna čvorišta; Farič je koreografirao dva iznimno značajna i uspješna naslova Studija: Stravinski i ja, 1995, i Posvećenje proljeća, 2004.) Susret s Faričem, koji se prije predstave poput pravog domaćina kretao gledalištem pozdravljajući goste, zagrebačke kolege i umjetnike s kojima je tijekom ispunjene (i naravno, još nezavršene!) karijere surađivao, prizvao je i pokrenuo neke slike iz osobnog sjećanja, i ovaj razgovor je želja da ih se provjeri, kontekstualizira i sačuva.

    U studenom 1982. KASP Milane Broš gostuje u Ljubljani s Operom-serija na Dnevima plesa. Tom prigodom gledamo odličan nastup srednjoškolaca iz Murske Sobote i upoznajemo sedamnaestogodišnjeg voditelja skupine i koreografa Matjaža Fariča. On u svakom pogledu privlači pozornost; tjelesno obilježen crvenim mrljama, koji poput otoka boje mesa čine specifičnu kartografiju kože, kroz koju zrači strast, radoznalost i želja za osobnim poniranjem u začudni prostor plesa. Nagurani u malu hotelsku sobu prisustvujemo dugom razgovoru Milane Broš i novog učenika. Možeš li sada, s ove distance, rezimirati te, danas nekako aktualne, osamdesete na plesnoj sceni Slovenije? Sjećaš li se tog prvog susreta s Milanom? Je li to bio početak snažne zagrebačke veze?

    Osamdesete su bile godine u kojima je vladao veliki optimizam. Unatoč velikim konfliktima u društvu (bivšoj SFRJ), činilo se da ćemo iz svega toga povući nešto dobro. U kulturi je povezivanje bilo sve jače i ako usporedim sa današnjim vremenom živjeli smo u puno većoj državi nego danas... U Zagrebu su u to vrijeme već bila tri profesionalna plesna ansambla, pa i škola. Zagreb mi se činio u to vrijeme puno zanimljiviji od Ljubljane. Nekako je bio otvoreniji različitim pristupima. Ljubljana je bila više sklona undergroundu. Punk je u Ljubljani živio jako dugo... Stoga mi je Zagreb kao mladom čovjeku puno više djelovao kao metropola, gdje ima mnoštvo različitih stvari i ljudi stvaraju iz različitih pobuda ne samo iz bijesa.

    U tim vremenima činilo se da će suvremeni ples zauzeti važno mjesto u kulturi. Bitno za ono vrijeme je, da su kulturni krugovi bili veći i nisu bili zatvoreni u nacionalne granice, pa je bilo puno lakše naći sugovornike... Bio sam fasciniran Milaninim širokim duhom i spremnošću suočavanja argumenata s klincem kakav sam ja bio. A ona je tu moju fascinaciju prihvatila s velikom odgovornošću i pedagoški je usmjerila. Poslije nekoliko godina, nakon raspada Jugoslavije, vidio sam da su sva naša velika očekivanja bila iluzija. Koncepti kulture novonastalih država su se vraćali na ideje 19. stoljeća. Za kulturnu politiku suvremeni ples više nije bio zanimljiv, bio im je zanimljiv samo za vrijeme uspostavljanja novih političkih tvorbi. Kad su te bile uspostavljene, suvremeni ples za njih opet postaje neka čudna avangarda, koja se teško uklapa u modele nacionalne kulture i umjetnosti. Pa i iluzija da ćemo izgraditi bolje društvo od onog u sedamdesetim raspala se kroz neke najbrutalnije koncepte i konflikte prošlih vremena... Ali prave kulturne i umjetničke veze nisu bile iluzija. Milana mi je otvorila oči i horizont, a kasnije je bila najiskrenija prijateljica i kritičarka mog rada. Bila je zaslužna, da sam kao klinac upoznao veliki dio Zagrebačke umjetničke scene. Da, to je bio početak te snažne zagrebačke veze.

    Flota, zavod Murska Sobota i Flota Ljubljana: Red-Trail, koreografija i izvedba Matjaž Farič, foto: Sunčan Stone, Iztok KurnikGledamo te kao jednog od izvođača kultne predstave Rdeči pilot (1987) Dragana Živadinova koju tih godina Vladimir Stojsavljević dovodi u Zagreb. Što te privuklo Živadinovu, kako gledaš na taj period u svom CV-u i što si ponio sa sobom?

    Pa privukao me je taj odnos prema umjetnosti. Totalna umjetnost. Igra u kojoj nisi znao što je igra i što je stvarnost. Nešto što se čini jako ozbiljno ali može biti i puno humora. Divio sam se toj želji za beskompromisnim ostvarenjem umjetničke ideje i naučio sam koji problemi proizlaze iz toga i kako se s njima nositi. Biti umjetnik tada je nešto značilo, a danas je bolje da se to glasno ne govori. Ljudi u Sloveniji danas uglavnom mrze umjetnike. Ne znam je li i u Hrvatskoj tako.

    Ako se ne varam 1989. prvi put nastupaš samostalno na Tjednu suvremenog plesa, u SKUC-u s Rdečim alarmom. Tada si najavljen riječima Neje Kos kao „jedan od najmlađih i najprodornijih, i silovitih tražitelja vlastitog umjetničkog puta“. Naslov nekako implicira neki nastavak, odnos s ili reakciju na Živadinova?

    Projekt Rdeči alarm bavio se idejom totalitarizma i hijerarhijom unutar grupe muškaraca... Ideju sam dugo nosio sa sobom još od služenja vojnog roka u JNA. S druge strane me je nadahnula neka knjiga koja je govorila o grupi vojnika u ratu... Ta predstava nije bila reakcija na Živadinova nego logičan nastavak.

    U svom arhivu pronašla sam program (napravljen kao mapa od sjajnog kartona s dvije umetnute fotografije, također na kartonu u plavičastom tonu) tvoje predstave Emotional kojoj je ZKM – TSP (tada su to bili pojmovi povezani na obećavajući način) koproducent; Mirna Žagar ti je bila i asistent (koreografa), plesači, uz tebe, Maja Delak i Darja Stanič, glazba Borghesia, a premijera 21. prosinca 1990. u HNK-u u Varaždinu. U tom trenutku već gostuješ kao strani državljanin. Što se dešavalo u praksi u tom razdoblju raspada SFRJ, podjele kao prilično smanjenja tržišta na razini plesno-kazališne scene?

    Baš u to vrijeme sam naučio kako povezati različite producente i oduševiti ih za neke lude ideje, da bi mogao ostvariti produkcijski zahtjevne predstave. Jugoslavija se tada raspadala, pa od svega toga nije bilo nekih velikih rezultata. Ta produkcija je bila zaista ambiciozna, ali vrijeme u kojem smo živjeli bilo je turbulentno. Kad smo imali predstavu u Zagrebu, dvorana u ZKM-u je bila prilično prazna jer se očekivao napad na Zagreb. Bilo je par tenkovskih kolona koje su krenule...

    I kratko poslije toga mi živimo u različitim državama i još malo kasnije vidim, da sam jedini iz Ljubljane koji dolazi gledati predstave na Tjedan suvremenog plesa. Slijedilo je neko razdoblje, kad smo se zatvorili u vlastite granice, skoro ignorirali jedni druge, da bi se susretali na velikim festivalima u velikim metropolama na zapadu. A živjeli smo isto kao i prije, na malo više od sto kilometara udaljenosti.

    Moglo bi se reći da si čest gost Tjedna suvremenog plesa. Na 9. TSP dolaziš sa Slovenskim mladinskim gledališčem i predstavom Vjetar, pijesak i zvijezde inspiriran Exuperyjevim Malim princem, zatim gostuješ u dva navrata sa Plesnim teatrom Ljubljana (Solo i Klon). Tada si već renomirani autor, ali jako čuvaš poziciju plesača.

    Solo i Klon su stvoreni u dva vrlo različita razdoblja. Između njih je pet godina. Solo je bio autorski proboj, moj plesački-performerski potencijal se iskristalizirao i u očima drugih. Klon je bio jedan od koreografskih proboja, za njega sam dobio nagradu na Bagnoletu u Francuskoj, što je tada baš puno značilo u međunarodnom kontekstu i Nagradu Prešernovog sklada, koja je jedna od najvećih slovenskih kulturnih nagrada. A slijedeće godine su mi u Sloveniji odbili svako financiranje projekta, ali na sreću je francuska nagrada bila dovoljna za financiranje nove predstave. Ples je za mene fizičko ostvarenje duha i misli, to je pozicija koju čuvam oduvijek, čak iz vremena kad sam bio klinac u Murskoj Soboti i dok još nisam imao pojma, da je to čime se bavim suvremeni ples.
    Flota, zavod Murska Sobota i Flota Ljubljana: Red-Trail, koreografija i izvedba Matjaž Farič, foto: Sunčan Stone, Iztok Kurnik
    Odabir plesne, plesačko koreografske profesije uključuje i edukatorsku i zapravo stalnu prosvjetiteljsku ulogu. Kada i s kojom idejom pokrećeš plesnu skupinu, projekt Flota?

    Neko vrijeme sam gajio nade, da se moja umjetnička djela mogu ostvarivati kroz strukture velikih kulturnih institucija. Situacija u Sloveniji brzo se mijenjala, pa ako iza umjetnika nije bila njegova vlastita produkcijska struktura (nešto kao NGO u kulturi), bilo je skoro nemoguće funkcionirati profesionalno. Ideja o Floti kao umjetničkoj formaciji pojavila se za vrijeme stvaranja predstave Terminal. Malo kasnije bilo je jasno da to mora biti i organizacija. Bio sam jedan od zadnjih iz moje generacije, koji je registrirao tu strukturu – Zavod Flota u 2001. Nas trojica osnovali smo Flotu – ja i dva prijatelja iz Murske Sobote koji su tamo vodili studio za djecu. Nažalost taj studio je prestao funkcionirati ali u Floti smo uvijek razmišljali, kako suvremeni ples približiti što većem broju ljudi. Pa smo tako započeli međunarodni festival Front@ u Murskoj Soboti, u gradiću koji nije turistički zanimljiv ali je vrlo blizu Austrije, Mađarske i hrvatske granice. Na naš festival se ponekad u velikim produkcijama iz inozemstva vraćaju plesači, koji su kao djeca iz obližnjih sela pohađali naš studio. Volim utopističke ideje koje postaju stvarnost.

    Za zagrebački Studio za suvremeni ples koreografirao si dvije izvrsne predstave, Stravinski i ja te Posvećenje proljeća koje mnogi pamte kao kazališne i interpretacijske vrhunce ansambla. U razgovoru s Jelenom Mihelčić za Vijenac (br. 277, 14. listopada 2004.) objasnio si da se tu uvijek osjećaš kao dobrodošao gost što je razvidno iz zajedničkih rezultata. Je li bilo još ideja o suradnji? Nekako se čini logično…

    Bilo je nekih ideja o nastavku suradnje koje se nisu ostvarile. A i u generalnom odnosu sam osjetio neku promjenu. Isto kao u Sloveniji – klanovske podjele u suvremenom plesu ljudima definiraju optiku pogleda, pa je tu bilo svakojakih reakcija na to s kim se družim i surađujem. S mnogim plesačima, pedagozima, koreografima i organizatorima znam se vrlo dugo. Moda, tko je in ili out, me ne zanima. Zanimaju me ljudi i njihov rad.

    Stravinskom si se mnogo puta vraćao, no u posljednjem, obljetničkom solu ga nema?

    Nema ga, jer su ga otkrili i drugi.

    U Hrvatskoj si radio i kao koreograf i autor scenskog pokreta u kazališnim režijama; za Kraljevo u režiji Vite Taufera dobio si (prvi put dodijeljenu) nagradu za scenski pokret Marulićevih dana.

    S Vitom sam intenzivno surađivao, a prva suradnja bila je najjača – Odisej i sin u ZKM-u 1990. Tada je bilo sve moguće. Svi su bili spremni slijediti upute nekoga sa znanjem, metodama i idejom. Ali sad su sve to samo još uspomene koje u kazalištu ne znače baš nešto. Vremena i ljudi se mijenjaju.

    Kako i koliko se promijenila slovenska plesna scena tijekom trideset godina tvog djelovanja?

    Osobno mislim da trčimo u krugovima. Možda imamo par prostora za vježbanje više ali položaj suvremenog plesa nije se baš promijenio od osamdesetih. Još uvijek nemamo državnu ustanovu kojom bi dobili potvrdu da je suvremeni ples bitan za slovensku kulturu. Još uvijek se bavimo istim inicijativama. A od plesa se sve teže živi. S druge strane slično je i u sadržaju, dolaze neke nove generacije, koje su ponovo otkrile tijelo i fascinaciju kreiranja autorskog pokreta. Ti mladi nemaju predrasude prema emocijama, pa taj cool i teoretiziranje, koji su bili nedavno u modi gube na važnosti, jer je gledateljima zanimljivije nešto što je pomalo zagonetno, i nije racionalno. A ljudsko tijelo je uvijek takvo kad komunicira iskreno. Pa smo tako opet vrlo blizu Ausdruckstanzu, kojeg smo fascinacijom plesnim tehnikama nekad skoro odbacili kao amaterizam, što je posljedica trendovskog pojednostavljivanja.

    I na kraju, zagreblo me ono, da Slovenci mrze umjetnike. Kako to misliš?

    Slovenci mrze umjetnike jer je generalno mišljenje da su umjetnici paraziti koji troše javni novac. Nisu kao poduzetnici koji stvaraju radna mjesta, zarađuju novac… Slovenac misli da je kultura samo trošak, da bi umjetnici morali biti kao naši mrtvi pjesnici Prešeren i ostali, koji nisu dobivali nikakvu potporu od države i umrli su u siromaštvu. Slovenci ne razumiju razlike između obrta i umjetnosti. Slovencima je kultura Jasmin Stavros i Danijela. Slovenci vole sapunice, stand up i primitivne komedije. Slovenci u glavnom mrze vrhunsku i suvremenu umjetnost. Ne svi, ali većina. Jako je zanimljivo čitati komentare na internetu ispod vijesti o kulturi, čitati novine sa desnog političkog pola i slušati ljude na ulici. I to je ogledalo naroda i medija i politike, koja je zloupotrijebila kulturu – političarima je u jednom trenutku bila dobrodošla za stvaranje države; sad politici smeta, zato što tu ima i suvremene kulture, koja tjera čovjeka na kritično razmišljanje. Kultura na lokalnom a mnogo puta na državnom nivou služi samo kao oruđe za dijeljenje novca svojim političkim prijateljima…

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. srpnja 2017.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji