Plesna scena.hr

Tjeskoba za princezu i ratnicu

Tamo vani i ovdje unutra, kor. Sonja Pregrad i Ana Kreitmeyer

• 
  
  Novi autorski rad Ane Kreitmeyer Tamo vani i ovdje unutra (premijerno izveden 14. lipnja 2017. u Teatru &TD u okviru Perforacija) u neočekivanom i vrlo zanimljivom koreografskom i izvođačkom susretu Ane Kreitmeyer i Sonje Pregrad donio je na plesnu scenu autentičnu kvalitetu scenskog partnerstva. Ne ulazeći u njihove bogate umjetničke biografije različitih ishodišta i znanih konteksta, zametak ovog rada bih ipak prepoznala u autorskom solu Ane Kreitmeyer Prema početku u kojem je autorica započela novo, intimno istraživanje počela i mehanizama pokreta tijela još nenastanjenog značenjima, onog tek rođenog ljudskog bića. I u novom radu prepoznajemo taj specifičan rječnik tijela infantiliteta ali na sljedećoj razini: u nelagodnoj situaciji nepoznatog iskustva dijeljenja ograničenog prostora (u koji se pretače unutarnji prostor nesigurnosti koji je mješavina radoznalosti, sputanosti i straha) s nekim novim vrlo sličnim bićem.
  
  Izvođačice podsjećaju na dvije ozbiljne djevojčice, dvije male žene predisponirane za buduće najbolje prijateljice. U toj zadanoj paralelnosti one su očite osobnosti, personalizirane i odjećom koja podcrtava njihov habitus: Kreitmeyer je princezasta, nježna figura kovrčave krune u haljinici/majici golih nogu i čvrstih plesnih cipela (podsjeća na poetiku Rosas) a Sonja Pregrad čuva imidž male ratnice, divlje, nesputane i grublje prirode u širokoj leopard majici i lažnakoža sjajnim tajicama, s visokim repom. S obzirom na dimenzije velike scene Teatra&TD imaju tek usku traku prostora: čvrsti okvir s bočnih strana scene, naprijed je provalija a iza je zid od crnog najlona razapet nešto iznad poda te postoji mogućnost provlačenja/povlačenja u neku sigurnu, zatvorenu dubinu koju će samo Ana Kreitmeyer (kao ona koja je kao ovladala situacijom) u jednom trenutku iskoristiti ostavljajući Sonju Pregrad u kratkom prkosnom solu očuvanja prostora.
  
  Preko najlona su unakrsno zalijepljene trake što sve zajedno promjenom svjetla proizvodi posve različite asocijacije plohe: siromašni, improvizirani zastor sklepan od vreća za smeće; blistava, prozračna opna, ili pak crne rešetke na mutnom staklu. Te upečatljive iluzionističke promijene (scena i svjetlo Igor Pauška), a tome pridonosi zvuk (Alen Sinkauz) koji se više ili manje primjetno uključi pa nestane (tek će princeza jednom, po povratku iz onog svijeta s druge strane, autoritativno dati znak za prekid glazbe) proizvode neki dojam pulsiranja scene u smislu tamo vani i ovdje unutra.
  
  Na početku predstave, u tamnom, zatvorenom, sjenovitom svijetu dva utjelovljena bića supostoje u neodlučnoj bliskosti dijeljenja tjeskobe bivanja. Počinju na podu: prepušteni sili teži s opuštenim gornjim dijelom tijela preko ruba polagano se, u opasnom balansu, kotrljaju po rubu scene. Usporedno se dižu i ostaju u napeto nesigurnoj poziciji. Što sa sobom i tim drugim bićem jednako zatvorenim, nesigurnim? Je li onaj drugi opasnost ili olakšanje? Je li bolje čuvati svoj prostor ili dijeliti zajednički? Što ako? Ili možda? Između panike („koju osjećaš ali ne razumiješ“ – citat Sonje Pregrad iz programskog teksta dramaturginje Ivane Sajko) i nade, radoznali, dječje neposredni, nefunkcionalni pokreti prema i oko one druge, pa ispitivačko blisko kruženje unutar zajedničke kinesfere. Obje tjelesno reflektiraju unutarnje porive, no pokreti su neodlučni a geste nezavršene, kontakti nespretni kao nesigurni pokušaji poziva. Prvi dodir ratnice je otkrivanje snage, mogućnost rušenja partnerice na pod; princeza će otkriti zagrljaj: kao obranu, neutralizaciju, moć ili sklonište.
  
  Vrlo postupno one se opuštaju i prepuštaju improviziranoj međusobno istraživačkoj igri kao komunikaciji. Po nekom svom sistemu i kodu mijenjaju fizičke zadatke i pravila, s elementima oslonca i prijenosa težine, imitacije i manipulacije. Na kraju Ana Kreitmeyer i Sonja Pregrad nisu mnogo dalje od početka niti je tijekom izvedbe razriješena „tjeskoba svijeta koja živi na svom rubu pounutrena tijelom“ (nastavak već korištenog citata iz programa) upisana u pramemoriju ljudskog tijela. One su tek prihvatile proces odrastanja, privikavanja na kretanje po rubu.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. srpnja 2017.
  
  Tamo vani i ovdje unutra
  koncept Ana Kreitmeyer
  premijera 14. lipnja 2017.
  koreografija i izvedba: Sonja Pregrad i Ana Kreitmeyer
  dramaturgija Ivana Sajko, scenografija i svjetlo Igor Pauška, glazba Alen Sinkauz
  Projekt je realiziran uz potporu Ministarstva kulture RH, a u suradnji s festivalom Perforacije, Teatrom &TD, Kulturom Promjene (SC Zagreb) i Uferstudios iz Berlina.
  

Piše:

Maja
Đurinović