Smrt – samo tema, ne i stanje europskog suvremenog plesa
Spring Forward Festival, Aarhus, Danska, 28. – 30. travnja 2017.
-
Spring Forward Festival odvija se svakog proljeća od 2011. u drugome europskom gradu, programirajući radove selektirane u Aerowaves mrežu, koja postoji od 1997. Više od šesto koreografa iz cijele Europe prijavljuje se na njihov godišnji natječaj, a u mrežu ulazi njih dvadeset čiji se radovi na festivalu izvode pred programatorima, kolegama, kritičarima i lokalnom publikom, dobivajući priliku za dalja gostovanja i druge profesionalne suradnje. Predstave Aerowaves mreže primjerice dolaze i na Tjedan suvremenog plesa i Festival plesa i neverbalnoga kazališta Svetvinčenat.
Jedina hrvatska umjetnica koja je posljednjih deset godina ušla u Aerowaves mrežu, a koja doduše djeluje u Berlinu, je Jasna Layes Vinovrški. Njezin rad Staying Alive, nastao u okviru europskog projekta Migrant Bodies, u kojem sudjeluje Hrvatski institut za pokret i ples, izveden je na Spring Forward festivalu u češkom Pilsenu 2016. godine, gdje je dobio odlične kritike te posljednjih godinu dana bilježi popriličan broj gostovanja diljem Europe. Prije Jasne Layes Vinovrški, dok još nije postojao Spring Forward u ovome obliku nego su sve selektirane predstave igrale u londonskom The Placeu, selektirani su bili Studio Mare (1997), BADco. (2002) i Nensi Ukrainczyk (tada Lazić, 2006).
Ovog se proljeća festival održao u Aarhusu, drugom po veličini danskome gradu i trenutnom nositelju titule Europskoga glavnog grada kulture, uz koju se festival vezuje, pa se tako 2020. očekuje i njegov dolazak u Rijeku. Danski domaćin bio je plesni centar Bora Bora smješten u središtu Aarhusa, a festivalske su se izvedbe odvijale na još tri gradske kazališne i koncertne lokacije. Festival je uglavnom financiran novcem Europske unije.
Ovogodišnja selekcija, iako njome dominira tema smrti, itekako je živahna te daje uvid u heterogenu mapu trenutnog europskog suvremenog plesa, na kojoj ne nedostaje hrabrih i avangardnih pristupa, izvrsnih plesača, verziranih i domišljatih koreografija, aktualnih, ali i univerzalnih pitanja obrađenih na neočekivan način. No da sve ne može biti idealno ukazuju i neke pomalo političke odluke u selekciji, kakve prate svaki javno financiran projekt, kako se primjerice ne bi izbjegla ova ili ona zemlja ili regija, ovaj ili onaj etnos i slično, čime izvrsnost kao prvi kriterij pada u drugi plan. Na sreću, takvih odluka nema previše. Za potrebe ovog teksta ću se među dvadeset predstava osvrnuti na one za koje mi je poznato da će uskoro igrati u Hrvatskoj ili su nedavno igrale, te na one za koje bih voljela da igraju.
Na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa gledali smo rad naslova Ohne Nix. Za jednu predstavu ni o čemu, britansko-austrijski duo Luke Baio & Dominik Grünbühel postižu dosta. Duhovitim autoironijskim propitivanjem vlastitog procesa stvaranja plesne predstave, dotiču se pitanja trendova, nasljeđa i tržišta, kreirajući multimedijsko okruženje gdje je plesačko tijelo svedeno na virtualni talking head. O čemu govoriti kada je već sve rečeno, kako plesati kada je već sve otplesano? Baio & Grünbühel iskreno istražuju što znači govoriti ni o čemu, i rade to prilično uspješno.
Krajem srpnja u Svetvinčenat dolaze slovenski i mađarski predstavnici. Humoran i okretan slovenski duo Žigan Krajnčan i Gašper Kunšek fokusira se na partnerski izvođački rad i rastvara svu zahtjevnost plesačke kreacije u radu naslova Alien Express. Show Must Go On, pjevaju, referirajući se ne slučajno na znameniti rad Jérômea Bela, pokušavajući zabaviti, nasmijati, zadovoljiti očekivanja virtuoznim glasom i pokretom, iznoseći sve svoje trikove i majstorije. Uspijevaju u tome, uz gorak okus, naravno. Krajnčan i Kunšek ne donose ništa posebno novo i drugačije, niti se doživljavaju previše ozbiljno, ali su izvrsni izvođači koje je užitak gledati.
U Svetvinčentu ćemo gledati i mađarski duo Timothy and the Things (Emese Cuhorka, László Fülöp). Njihov rad Your Mother at My Door (Tvoja majka pred mojim vratima) disfunkcionalnan je duet žene i muškarca koji se neuspješno pokušavaju uskladiti i sporazumjeti. Oni su nalik krajnje karikiranim likovima iz sapunice, silno se trudeći biti smiješni u svojoj melodrami, nespretno i u pokretu i u gesti oslikati sliku savršenog odnosa, koji dakako ne postoji. Mene osobno nisu posebno nasmijali, čak su češće bili dosadnjikavi.
Osobno su me se najviše dojmili Norvežani. Hege Haagenrud u radu The Rest Is Silence (Preostalo je tišina) prihvatila se zahtjevne teme traumatičnoga odnosa majke i kćeri te kao posljedice nezdravog odnosa prema vlastitome tijelu. Iz toga je proizašao neuobičajen format, svojevrsni spoj radiodrame i plesa, poput najnovije produkcije Studija za suvremeni ples Djevojke u ljetnim haljinama volim. No Haagenrudina koreografija fino balansira na tankoj granici između ilustracije teksta, njegova utjelovljenja i nadogradnje svega onoga što tekst nije u stanju izreći. Riječ je o istinitoj priči koja služi kao kontinuirana zvukovna podloga plesnom pokretu. Četvero plesača (Ingrid Haakstad, Stian Danielsen, Marie Male Kalstø i Anne Lise Pettersen Rønne) odjeveni u nezgrapne vunene kostime, kreću se sramežljivo, u neuspješnim podrškama i duetima radeći s gravitacijom malaksalog tijela, često potpuno na tlu, koreografski razrađujući geste iz tikova i slijedeći dinamiku snimljenoga glasa. The Rest is Silence moćna je, mračna i dirljiva predstava.
Također norveške autorice, Kristin Helgebostad & Laura Marie Rueslåtten, predstavile su se radom Me Too (I ja također), zvukovnom fantazijom u kojoj je pokret zapravo glazbeni instrument, najprije stupajućim stopalima, zatim pjesmom i zvonjavom zvona koje izvođačice imaju u rukama. U gotičkom stilu, mračno i nadnaravno, eho njih četiriju odzvanja najprije među svjetlucavim zastorima, kasnije u polumraku tek uz poneku lampu ili uz jako svjetlo upereno u publiku. Činjenica da ne znamo tko su niti što im je motivacija, zapravo nije niti važno jer nas njihov koncert uspijeva pomaknuti na nekoj drugoj, visceralnoj razini.
Ni Grci nisu ostali dužni. Sync autorice Anastasie Valsamaki fino je i minuciozno razrađena koreografija vođena nepredvidljivom dinamikom grupe. Devetero depersonaliziranih plesača naizgled neovisnih automatiziranih putanja, postupno otkrivaju međusobnu magnetsku privlačnost, njihovi se odnosi i kontakti usložnjavaju, humaniziraju i motiviraju. Predvidljivo – možda, zanosno – svakako. Sličan princip dijeli i prošle godine selektirana grčka grupa Leon and the Woolf s radom Elevedon. Šestero plesača beskompromisno je u jednome posve običnom njihaju ruku, gradeći nebrojene permutacije do potpune ekstaze koja može hipnotizirati ili pak uspavati gledatelja. Hipnotizirani će doživjeti zastrašujuće dehumaniziranu viziju budućnosti.
Među vizualno atraktivnijim festivalskim izvedbama je i Origami francuske autorice Satchie Noro – akrobatski sudar ljudskoga tijela i velike pomične konstrukcije kontejnera na otvorenom prostoru pod ćudljivim nebom. Rad je simboličan i aktualan na toliko razina, dok istovremeno ostaje jednostavan i dosljedan. Noro neprestano hoda po rubu i tim rizikom gradi dramaturšku napetost, koreografski sučeljavajući fizikalitet čovjeka i stroja, dok brzo iscrpljivanje te apstrakcije suptilno nadograđuje zvukovnim pejzažem, mješavinom etno i pop glazbe te brojnih atmosferičnih mediteranskih zvukova. Origami je festivalska ljubimica.
Tematiku migracija, izbjeglištva i nemoći te francusku adresu, sa Satchie Noro dijeli Mithkal Alzghair, autor sirijskog porijekla. Njegov rad Displacement (Izmještanje) kombinira istočnjačke folklorne elemente i ritualnu repetitivnost s apstrakcijom zapadnjačkog suvremenog plesa u službi političke pa i humanitarne poruke. Izdržljivost muškoga trija (Rami Farah, Shamil Taskin i sam autor), s mirnim uzvišenim torzom i snažnim stupajućim stopalima, postepeno krahira u neizvjesnim izrazima lica, uzdignutim rukama, očima ispunjenim strahom i popuštanjem tijela pred umorom i iscrpljenošću. Potresnost i aktualnost Displacementa još više dobiva na težini u kontekstu elitnog umjetničkog festivala obilato financiranog iz europskih fondova.
Britanska skupina Far From The Norm (Daleko od norme) i njezin koreograf Botis Seva izveli su prilično kontroverzan komad naslova Reck. Četiri crna plesača i jedna bijela plesačica hrane opasan rasni stereotip plemenskog, primitivnog društva, čopora koji nabrijano i agresivno tumara scenom. Njihova razotkrivena, mišićava leđa u fokusu su pogleda, naglašena skulpturalnom rasvjetom, a pokret je animalno izoštrena mješavina hip-hopa i suvremenog plesa. Prva je ovo predstava hip-hop estetike koju sam vidjela, a da nije revijalno nizanje plesnih točaka, nego dramaturški zaokružena cjelina.
Woman (Žena) kompanije Himherandit, autora ciparskog porijekla s danskom adresom, Andreasa Constantioua, koji je već drugu godinu za redom selektiran u Aerowaves mrežu, i čija je predstava WOMANhouse igrala prošloga ljeta u Svetvinčentu, surovo je izravan solo transrodnog izvođača Daniela Mariblanca koji propituje stereotipe o ženskosti. Daniel Mariblance uz pomoć perika, haljina i cipela te ponešto vouginga, na neočekivan način preokreće scenske situacije što kulminira u intenzivnome, a jednostavnom koreografskom razrješenju dugotrajno repetitivnih okretaja iz torza pri čemu se rastvara grč unutarnjeg sukoba i mnogostrukosti identiteta.
Hrabro ispunjenje plesačke fantazije donosi Taneli Törmä (Finska/Danska) u intrigantnoj i urnebesnoj izvedbi Classical Beauty (Klasična ljepota) u kojoj ujedno zabavlja publiku, ali i provocira koncepcije suvremenog plesa i plesačke profesije. Gotovo znanstveno i suhoparno izloženo treniranje tjelesne kondicije u prvome dijelu predstave, dijametralno je suprotstavljeno romantičarskom i bajkovitom pretjerivanju drugoga dijela, u kojoj autor postaje princ u lepršavoj klasičarskoj izvedbi poduprt čitavim ansamblom malih balerina. Törmä je, barem u Aarhusu, uspio u svom naumu i izazvao polemiku među publikom.
Snimke svih festivalskih izvedbi i dalje su dostupne na ovome linku.
© Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 17. srpnja 2017.
Piše:
JelenaMihelčić