
Kazalište Societat Doctor Alonso osnovali su Tomas Aragay i Sofia Asencio s temeljnom idejom da putem igre s elementima standardiziranih ideja, poput naglašavanja elementa punka u djelu Anarhija, stvaraju novi poetski diskurs. Potez izmještanja u Anarhiji, bio je u postavljanju električnih gitara u publiku. Svaki od gledatelja, sudionika, za vrijeme izvedbe je sjedio držeći električnu gitaru spojenu na pojačalo. Dok je publika na pozornici dvorane &TD-a proizvodila buku, Semolina Tomić, performerica rodom iz Osijeka, započela je svoju izvedbu koja je, kako je naglašeno u programima, „fiksna, precizna i uvijek se izvodi na isti način, bez ikakvog utjecaja bilo kakvog zvuka kojeg će publika izvesti“. Njezina izvedba je popraćena prijevodom teksta koji je izgovarala na hrvatskom ili engleskom jeziku. Kretanje koreografije bilo je gradacijski sve agresivnije spram vlastitog tijela. Trešnje, tapiranje kose, udaranje ruku, nogu i trupa i deranje nije djelovalo u svezi s izgovaranim. Iako je tekst bio vezan uz anarhično-pankersku ideologiju te uključivao i svojevrsni povijesni pregled njegove pojave u Jugoslaviji, rastuća agresija je svejednako bila predstavljena bez jasnih uzroka i posljedica. Agresija je izazvana u tijelu izvođačice a ondje je i ostala. Svojim intenzitetom je nadglasala nevoljki soundtrack publike te je time zaokružena neuvjerljivost predstavljene pobune.

Četrdeset raštimanih električnih gitara poslagano je uz rubove scene, kao potencijalni instrumenti za stvaranje isključivo rastrojene buke. Držati raštimanu gitaru je prije svega iritantno, a budući da je izvođačica pozivala na stvaranje buke, publika je neizbježno iz solidarnosti bučila više nego što je za to bilo stvarnog poriva i želje. Zašto je poanta bila buka izazvana nemogućnosti sviranja? Odbijanje hijerarhije u gledateljstvu tako da se onemogući mogućnost stvaranja zvuka, djelovalo je poremećeno. U neslozi s oslikavanim stanjem sistematične potlačenosti u Jugoslaviji, pa i u neslozi s idejom anarhije. Takva prisilna raštimanost je eventualno mogla biti shvaćena kao uprizorenje stanja anomije. Moment gdje norme i zakonitosti nisu više moguće – prestaju postojati, što rezultira moralnom konfuzijom individua.

Izvedbu, odnosno izvođačicu je vodila nezasitna volja bez jasne želje. To stanje je postajalo samo sve intenzivnije, ali bez jasne ritmičke gradacije. Djelo Anarhija funkcioniralo je kao zatvorena forma skoro pa isključivo činjenicom da je bilo vremenski jasno ograničeno, iako niti ta ideja o šezdeset minuta prilike za stvaranje buke, nije povela gledateljstvo da to stvarno uvidi kao priliku. Reprodukcija određenih anarhističko pankerskih ideja, stanja i shvaćanja stvarnosti nije uspjela navesti na ikakva preispitivanja a niti saživljavanja publike. Iskustvo izvedbe je ostalo na razini gledanja.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 19. srpnja 2017.
Anarchy (Anarhija)
redateljica i koreografkinja Sofia Asencio
dramaturg Tomàs Aragay, producent Imma Bové
kreacija i izvedba: Semolina Tomic
Predstava je nastala u koprodukciji Festivala Terrassa's TNT u suradnji s Antic Teatre, City of Bàscara Council te uz potporu ICEC i INAEM.