Plesna scena.hr

Oslobođenje od distopije

Umjetnički kolektiv de.not: de.finity, kor. Eni Vesović

• 
  
  Polumrak je, uz depresivan osjećaj i sporo prolaženje vremena. Scenu prekrivaju bezbojni odjevni predmeti, a kroz njih se valjaju izvođačice (Dora Kokolj, Tajda Podobnik, Eni Vesović) opirući se postupno gravitacijskoj sili. Uniformirani kostim u bordo crvenoj boji s prorezom duž kralješnice otkriva brojeve upisane na njihovim leđima. Početak je to predstave de.finity mladog umjetničkog kolektiva de.not u Hrvatskoj premijerno odigranoj 30. lipnja u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo (prethodila joj je slovenska premijera u Plesnom teatru Ljubljana). Inicijalni predložak predstave je znanstveno-fantastična priča Granice vječnosti američke spisateljice Lois McMaster Bujold. U njoj glavni lik Miles Naismith Vorkosigan odlazi na tajni zadatak prerušen u marilakskog vojnika. Želi da ga zarobe Cetagandanci koji su napali i okupirali Marilak kako bi izbavio jednog od zatočenika iz strogo čuvanog zatvora. Otkrivši kako je on već mrtav, svejedno uspijeva organizirati masovni bijeg preostalih tisuću zatvorenika, koristeći samo snagu svog uma. Zbog prenatalne nesreće Miles ima tjelesna oštećenja i odrasta okružen društvenim predrasudama, zbog čega je razvio iznimne vještine uvjeravanja.
  
  Naslanjajući se djelomično na tu priču, autorice de.finityja i osnivačice kolektiva de.not Dora Kokolj i Eni Vesović, kojima je ovo ujedno i prva autorska suradnja, insceniraju distopijsku atmosferu. Motivaciju crpe iz ograničenja pokreta kao gradbenog elementa kojim će postupno bujati od svojevrsne skučenosti i nemoći do oslobođenja i otpuštanja. Miles iz Granica vječnosti zbog nedovoljno razvijenih i lomljivih kostiju ima sintetičke ruke. Odatle vjerojatno i povremeni motiv upravljanih ruku u predstavi koje se ne mogu samostalno pomicati, da bi kasnije njihovo specifično utrnuće i opisivanje imaginarnih prostornih linija diferenciralo koreografiju. U početku dezorijentirane i beživotne, prikovane uz tlo, izvođačice sve češće uspostavljaju vertikalu te se međusobno potpomažu, i premda isprekidano i ograničeno, njihovi su trzaji sve učestaliji, s natruhama strukture, buntovniji, uz puno međusobnih naguravanja. Kraj donosi mekoću, nježnosti i poigravanje sa suspenzijom i slobodnim padom u nepoznato. Ključan doprinos predstavi daje tjeskobna zvučna kulisa Bojana Gagića i Iztoka Drabika Juga, u kojoj se izmjenjuju ritmična elektronika, klavirske dionice i šapat, pri čemu svaka kompozicija služi kao oznaka novog dramaturškog segmenta.
  
  Pitanja koja autorice pokreću su, kako stoji u programskoj cedulji – kreiramo li sami svoju slobodu i možemo li i kako dekonstruirati njezina ograničenja – u čemu su na koreografskoj razini jasne. Kao što i naslov sugerira, na svako ograničenje možemo gledati kao na izvor novih rješenja što je i temelj kreativnog razmišljanja, samo je pitanje kako na problem gledamo ili na njega reagiramo. S druge strane, sugestija kako je predstava podložna različitoj interpretaciji, ovisno o polazišnoj točki promatrača, čini se previše općenita, jer se može primijeniti na bilo koji apstraktniji umjetnički rad – pa tako ovdje izvođačice možemo naravno promatrati i kao likove iz priče Lois McMaster Bujold – zatvorenice, kao djecu u igri, pripadnike bilo kakve izolirane društvene grupe ili samo kao plesačice u radu na predstavi i tako dalje.
  
  Način na koji se percipira plesni pokret i generalno scenski materijal, preokupacija je koju otprije prepoznajemo kod Eni Vesović. U njezinom radu non.sense sa Studijem za suvremeni ples iz 2015. godine, ona gledateljevu percepciju simbolički vidi kao niz linija različitih smjerova kojima plesači obljepljuju plesni pod, ne bi li se s njima stavili u odnos. Slične brige dijeli i Dora Kokolj što možemo zaključiti iz programske cedulje predstave Burza grešaka iz 2016. godine, njezina autorskog rada i prvog projekta de.not kolektiva. Ona općeprihvaćenu negativnu percepciju greške pokušava mijenjati iz nečeg definitivnog u fluidno i nestalno te sastavno svakom procesu.
  
  Gledajući pak iz aspekta recentne domaće produkcije, Eni Vesović i Dora Kokolj se u motiviranosti znanstvenom fantastikom pridružuju Martini Nevistić koja u Horizontu događaja (2015.) nadahnuće crpi iz teorije crne rupe dok je u Apollonianu (2016.) to komunikacija svemirske postaje. No de.not kolektiv u ovoj predstavi nije zainteresiran za audio-vizualnu atraktivnost SF-a, koliko im je narativ Lois McMaster Bujold zbog svojih tema poslužio kao temelj za istraživanje koreografskih ideja. De.finity je tako prosječan rad, no zanimljiv prema odabiru i inscenaciji konteksta u približavanju koreografskih pitanja široj publici. U svakom slučaju treba pozdraviti mlade autorske suradnje na domaćoj sceni, kojima se bruse novi pristupi i poetike, a posebno pritom valja istaknuti potrebnu podršku koju u tom razvoju pružaju i ekscena i Pogonator.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 4. rujna 2017.
  
  de.finity
  ideja i koncept Dora Kokolj i Eni Vesović
  koreografija Eni Vesović
  izvedba: Dora Kokolj, Tajda Podobnik, Eni Vesović
  glazba Bojan Gagić, Iztok Drabik Jug, kostimografija Alena Orović, svjetlo Janko Oven, dramaturško savjetovanje Andreja Kopač, grafički dizajn Kristina Mirošević, fotografije Ivica Ivčević, Eni Vesović, Drago Videmšek, odnosi s javnošću Tena Škiljević, književni predložak Lois McMaster Bujold Granice vječnosti, producentice de.not (Dora Kokolj i Eni Vesović) i Katja Somrak
  koprodukcija: PTL-Plesni Teater Ljubljana, ekscena i Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade

Piše:

Jelena
Mihelčić