Plesna scena.hr

Jednom kad snimite film on postoji

Intervju: Ljiljana Mikulčić, filmska umjetnica i koreografkinja, povodom filmskog programa Refleks u Zagrebačkom plesnom centru

• 
  
  Ljiljana Mikulčić diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađala je plesnu radionicu Milane Broš u SKUC-u, (nastupala u predstavama Minimal moving i King Arthur) a onda se pridružila ansamblu Gesta za koji je i postavila prve samostalne koreografije Potraga i čekanje te Pojave. U to vrijeme, početkom devedesetih počinje eksperimente s filmskim medijem (Ćej). Studirala je pokret i ples na Akademiji kineskog tradicionalnog kazališta u Pekingu, gdje je stekla i znanje tai ji quana. Njezino plesno usavršavanje uključuje rad na mimi kod Sandre Mladenović (Ecole Jaques Lecoq), klasični balet kod Warrena Lucasa (koji je bio student Mie Slavenske), radionice modernog plesa s Joe Goode i Suzanne Klein te u Mark Morris Dance Center. Prošla je rad na ritualu pokreta s Anna Halprin u San Franciscu, a u tai ji quanu se dalje usavršavala i s Alexom Dongom i Yang Junom. No, posljednja diploma je ona filmskog magisterija (MFA in Cinema) na San Francisco State University.
  
  To je prilično impresivna količina i kvaliteta obrazovanja. Što te je subjektivno vuklo i objektivno usmjeravalo u umjetničkoj nadogradnji?
  
  Plesati sam počela iz potrebe za rekreacijom i tako sam kao mlada studentica krenula na radionice modernog plesa Milane Broš. Tijelo mi je bilo već naviklo na vježbe radi treninga gimnastike koju sam prakticirala tijekom djetinjstva i tražila sam vježbe koje će me opustiti od iščitavanja zahtjevnih filozofskih materijala za vrijeme studija. Ali kad sam otkrila kreativnost u njenom slobodnom plesu – ples je postao dijelom moga života. Ona je sve povezivala i s umjetnošću uopće a kako sam tada bila zainteresirana ponajviše za područje estetike. Milana Broš mi je postala izvor informacija o eksperimentalnoj umjetnosti, posebice plesnoj, likovnoj i glazbenoj. Rad s njom pokazao se kasnije kao neformalan paralelan studij s obzirom na utjecaj koji je na mene ostavila.
  
  Diplomirala sam s temom estetskih principa koje je razvijao Brecht u svojoj teoriji a koji izviru iz principa gradnje glumačke tehnike/ekspresije tradicionalnog kineskog kazališta, točnije Pekinške opere (naziv opera zbunjuje i nije adekvatan iako se uvriježio – zapravo se radi o umjetničkoj scenskoj formi koja rabi sve umjetničke izričaje unutar svoje izvanredno originalne forme i estetike). Bila sam sretnica da dobijem postdiplomsku stipendiju Ministarstva znanosti za godinu istraživanja pokreta i plesa Pekinške opere na samom njenom izvoru, u Pekingu, na tada jedinoj sveučilišnoj ustanovi na kojoj se podučavala. Kasnije me život odveo u Ameriku gdje sam primljena na trogodišnji magisterijski studij filma koji me uvijek intrigirao. Jednom kad snimite film on postoji. Ples nestaje i na to se teško naviknuti. Danas, u svojem filmskom stvaralaštvu koristim sva svoja umjetnička iskustva.
  
  U tvojoj biografiji piše da u svom filmskom radu „istražuješ napetosti između unutarnjeg i vanjskog svijeta ljudskih bića” i „područja koja se pretapaju iz narativnog u eksperimentalno i obrnuto….” U razgovoru s Jelenom Mihelčić koji je prije desetak godina objavljen u Vijencu primijetila si da je „plesni film poput poezije“. Laurence Louppe kaže da već ples možemo smatrati poezijom tijela. Kako bi to danas objasnila iz pozicije redateljice pokreta ili pjesnikinje filma? (Ljiljana Mikulčić je redateljica desetak plesnih filmova prikazivanih i nagrađivanih na međunarodnim festivalima (filmove potpisuje imenom Liliana Resnick).)
  
  Zanimljivo mi je gledati plesne filmove s profesionalnim iskustvom plesa na pozornici i filmskog iskustva. Svakako postoje različiti filmski pristupi temi i sredstvima izražavanja ali plesni filmovi poetskog karaktera uglavnom su eksperimentalni. Koreografi često vide film prejednostavno tj. s pozicije gledatelja koji gleda plesni film a ne s pozicije izučenog filmskog umjetnika koji zna razgraditi plesni materijal u kadrove i koji stvara film. Tako se događa da vidimo zanimljivu plesnu koreografiju snimljenu s namjerom stvaranja filmskog djela ali ne i dobar film koji istražuje filmski medij rabeći filmska sredstva. Za dobar film nije dovoljno stvoriti samo poeziju tijela i prenijeti je na filmsko platno. Film je tehnika koja ima svoje zakonitosti koje su izučavane tijekom prošlog stoljeća. Naravno, postoje izrazito talentirani ljudi koji dođu ni od kud i samim svojim talentom stvore jako vrijedne stvari.
  
  Kao samostalna umjetnica članica si Hrvatskog društva filmskih djelatnika (HDFD) i Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH). Film i ples se čine nerazdruživi u tvom trenutnim umjetničkim preokupacijama. Je li u tom smislu i specifičnost tvoje umjetničke organizacije Rikšafilm?
  
  Rikšafilm se bavi filmom, vizualnim umjetnostima, plesom, edukativnim radionicama i organizacijom umjetničkih događanja. Moji filmovi su samo jedan dio djelatnosti u Rikšafilmu.
  
  (Kao edukatorica iz područja filmske kulture Ljiljana Mikulčić vodi radionice audiovizualne pismenosti i pisanja filmskih scenarija za djecu, mlade i odrasle a prosvjetiteljski rad na području plesnog filma započela je prošle sezone u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom programom Refleks koji se ove sezone nastavlja. U subotu 30. rujna 2017. na programu je prva ovogodišnje sezone filmska večer koja u 17 sati počinje radionicom na temu Misliti film a nastavlja se projekcijom filmova u 19 sati i kratkim razgovorom s publikom nakon projekcije.)
  
  Možeš najaviti ideju i program Refleks? I radionicu Misliti film?
  
  Program Refleks koji će se odvijati od rujna do lipnja jednom mjesečno u Zagrebačkom plesnom centru, Ilica 10, sastoji se od predavanja/radionice koja traje 90 min. nakon koje slijede filmske projekcije filmova svih vrsta i rodova s naglaskom na plesni film. Istražujemo kretnju u filmskoj umjetnosti, dakle upućujemo gledatelje da se ne prepuštaju samo dojmu gledanja filmova nego da svoju pažnju usmjere na taj dio filmske gradnje i da tako postanu aktivnim gledateljima. Što se tiče koncepcije programa izvlačimo hrvatske kratke filmove iz povijesti naše kinematografije i selektiramo ih u istom programu s novijim ostvarenjima. Tako je publika imala prilike vidjeti npr. Babajin film Pravda, jedno izuzetno filmsko ostvarenje. Nakon filmskih projekcija slijedi razgovor s publikom jer želimo ostvariti suradnju licem u lice, razgovarati, dobiti sugestije, primiti kritiku, razvijati Refleks u suradnji s gledateljima koji će doći na projekcije i/ili predavanja/radionice. Samo predavanje/radionica je uvod u razmišljanje o filmu po određenim temama koje radionica obuhvaća s ciljem da polaznici počnu razmišljati o njihovom mogućem kratkom filmu. Dakle, sva teorija iznosi se samo u svrhu poticanja na filmsku praksu. Ova nadolazeća bavi se vizualnom strukturom filmske gradnje.
  
  I na kraju, da podsjetimo, redovito vodiš radionice Tai Ji Quana (tai chi chuan)?
  
  U Kini pored Pekinške opere dvije sam godine proučavala i tai ji quan i stekla poziciju instruktorice. Ali nastavila sam s proučavanjem i praksom tai ji quana u Americi i tek nakon desetak godina istraživanja i provjere vlastitog znanja počela sam voditi radionice. Tai ji quan je kulturno blago svijeta, tradicionalno umijeće kretanja koje je i u osnovi kretanja i glumaca u Pekinškoj operi ali bez estetike Pekinške opere. Smatra se i plesom ratnika/ce jer u sebi sadržava i kung fu aplikacije. Tai ji quan unaprjeđuje i čuva zdravlje tijela i uma posebnom ljepotom i mudrošću koje u sebi sadržava. Vodim radionice duge, tradicionalne Yang 103 forme.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 26. rujna 2017.
  
  Program Refleks:
  30.09.2017. (subota) Zagrebački plesni centar (ZPC), Ilica 10 
  17.00 – 18:30 sati / filmsko predavanje/radionica na temu: Vizualna struktura filmskog djela
  19.00 – 19:30 sati – filmske projekcije četiri iznimno zanimljiva kratka plesna filma:
  1. Event Horizon – autorica Martina Nevistić
  2. Solar Ring – autorica Valentina Lacmanović
  3. Izvana / From the Outside – autorica Liliana Resnick
  4. Babine suze – autorica Marija Šćekić
  
  Slijedi polusatni razgovor s publikom.

Piše:

Maja
Đurinović